II-II, q. 169, a. 2
Griješe li žene smrtno u suvišnom uresu
Prigovor 1. Čini se da ures žena nije bez smrtnoga grijeha. Sve naime što je protiv zapovijedi božanskoga zakona jest smrtni grijeh. Ali ures je žena protiv zapovijedi božanskoga zakona, govori se naime u 1 Pt 3: „Žena neka im nije ures izvana: pletenje kose, ili resenje zlatom, ili odijevanje haljina.“ Gdje Ciprijanova Glosa kaže: „Žene odjevene u svilu i purpur ne mogu iskreno odjenuti Krista, urešene zlatom i draguljima i ogrlicama, izgubile su urese duha i tijela.“ Ali to se ne događa negoli po smrtnom grijehu. Dakle, ures žena ne može biti bez smrtnoga grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, Ciprijan kaže, u knjizi O habitusu djevica: „Ne samo djevice ili udovice, nego i udane mislim i sve u potpunosti žene da treba opomenuti da ni na koji način ne smiju adulterirati djelo Božje i njegovu tvorevinu i stvor, primjenom žute boje ili crnog praha ili rumenila, ili bilo kakvog lijeka koji kvari naravne crte.“ I poslije pridodaje: „Nanose ruke Bogu, kad ono što je on oblikovao nastoje preoblikovati. To je napadaj na božansko djelo, to je izopačenje istine. Boga nećeš moći vidjeti, kada ti oči nisu one koje je Bog načinio, nego one koje je Đavao zarazio, nakićena od svoga neprijatelja, s njime zajedno izgorjeti.“ Ali to se ne duguje negoli smrtnom grijehu. Dakle, ures žene nije bez smrtnoga grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, kao što ženi ne dolikuje da se služi muškom odjećom, tako joj isto ne priliči da se služi neurednim uresom. Ali prvo je grijeh, govori se naime u Pnz 22: „Neka se žena ne odijeva u mušku odjeću, niti muškarac u žensku.“ Čini se dakle da je i suvišan ures žena smrtni grijeh.
Naprotiv, jer bi se po tomu činilo da umjetnici koji priređuju ovakve urese smrtno griješe.
Odgovaram: oko uresa se žena moraju motriti isto ono što je gore općenito rečeno oko vanjskog štovanja, i k tomu još nešto posebno, da naime žensko štovanje izaziva muškarce na nečistoću, u skladu s onim iz Izr 7: „Gle, žena mu izlazi u susret urešena bludničkim uresom, pripravna da zavede duše.“ Može se ipak žena dopušteno truditi oko toga da ugodi svome mužu, da ne bi zbog prezira prema njoj pala u preljub. Odakle se kaže u 1 Kor 7 da „žena koja je udana misli na ono što je svijeta, kako će ugoditi mužu“. I zato ako se udana žena resi zato da ugodi svome mužu, može to činiti bez grijeha. One pak žene koje nemaju muževe, niti ih žele imati, i u stanju su neimastine, ne mogu bez grijeha žudjeti da se svide pogledima muškaraca radi požude, jer je to davanje njima poticaja na grijeh. I ako se dakle tom nakanom rese da druge izazovu na požudu, smrtno griješe. Ako li iz neke lakomislenosti, ili također iz praznine radi nekog hvalisanja, nije to uvijek smrtni grijeh, nego ponekad laki. I isti je razlog, što se ovoga tiče, o muškarcima. Odakle Augustin kaže, u poslanici Posidiju: „Ne želim da imaš prijeku osudu u zabranjivanju uresa od zlata ili odjeće, osim onima koji niti su u braku, niti žude stupiti u brak, a moraju misliti kako će ugoditi Bogu. Oni pak misle na ono što je svijeta, kako će ugoditi muževi ženama, ili žene muževima, osim što žene ne priliči otkrivati kose, koje apostol zapovijeda ženama i pokrivati, pa ni udanim.“ U čemu bi se ipak neke mogle ispričati od grijeha, kada se to ne bi činilo iz neke praznine, nego radi protivnoga običaja, premda takav običaj nije hvalevrijedan.
Odgovor na 1. prigovor: kako Glosa ondje kaže: „Žene onih koji bijahu u nevolji prezirale su muževe, i da bi se svidjele drugima, lijepo su se resile, što apostol zabranjuje.“ U kojem slučaju govori i Ciprijan, a ne zabranjuje udanim ženama da se rese kako bi ugodile muževima, da se njima ne da prigoda za grijeh s drugima. Odakle u 1 Tim apostol kaže: „Žene u urešenu habitu, sa stidom i čednošću neka rese same sebe, ne u pletenim kosama, ili zlatom ili draguljima ili dragocjenom haljinom“, čime se daje razumjeti da se čedan i umjeren ures ne zabranjuje ženama, nego suvišan i bestidan i bestidnički.
Odgovor na 2. prigovor: bojanje žena o kojemu Ciprijan govori jest neka vrsta izmišljotine, koja ne može biti bez grijeha. Odakle Augustin kaže u poslanici Posidiju: „Bojati se izmišljotinama, po kojima se čini crvenijom ili bjeljom, jest preljubnička prijevara, kojom ne sumnjam da i sami muževi ne žele biti prevareni, kojima se jedincatima dopušta da se žene rese, prema dopuštenju, ne prema zapovijedi.“ Ipak takvo bojanje nije uvijek sa smrtnim grijehom, nego samo kada se čini radi nečistoće, ili u prezir prema Bogu, u kojim slučajevima govori Ciprijan. Valja ipak znati da je drugo izmišljati ljepotu koja se nema, a drugo sakrivati grdobu proizašlu iz nekog uzroka, primjera radi bolesti ili nečeg ovakvog. To je naime dopušteno, jer prema apostolu u 1 Kor: „Koji nam se čine da su nečasniji udovi tijela, ovima pridajemo obilniju čast.“
Odgovor na 3. prigovor: kako je rečeno, vanjski ures mora priličiti stanju osobe prema općem običaju. I zato je po sebi grješno da se žena služi muškom odjećom ili obratno, a ponajprije jer to može biti uzrok nečistoće. I posebno se zabranjuje u zakonu, jer su se pogani takvom promjenom habitusa služili u svrhu praznovjerja idolopoklonstva. Može se ipak ponekad to činiti bez grijeha radi neke nužnosti, ili u svrhu sakrivanja od neprijatelja, ili radi nedostatka druge haljine, ili radi nečeg drugog ovakvog.
Odgovor na 4. prigovor: ako je ikoja umjetnost za činjenje nekih djela kojima se ljudi ne mogu služiti bez grijeha, posljedično umjetnici čineći takva griješe, utoliko što izravno pružaju drugima prigodu za grijeh, primjera radi kad bi tko izrađivao idole, ili nešto što pripada štovanju idolopoklonstva. Ako li je pak ikoja umjetnost čijim se djelima ljudi mogu dobro i loše služiti, poput mačeva, strijela i ovakvoga, upotreba takvih umjetnosti nije grijeh, i te se jedine umjetnosti moraju nazivati. Odakle Krizostom kaže nad Mt: „Te jedine priliči umjetnosti nazivati koje su potrebitih, i onih koji sadrže naš život, razdjeliteljice i graditeljice.“ Ako bi se ipak djelima neke umjetnosti većinom neki loše služili, premda po sebi nisu nedopušteni, ipak ih valja po službi poglavara iz grada iskorijeniti, u skladu s Platonovim naukom. Budući da se dakle žene dopušteno mogu resiti, ili da sačuvaju pristojnost svoga stanja, ili također da nešto pridodaju kako bi ugodile muževima; slijedi da umjetnici takvih uresa ne griješe u upotrebi takve umjetnosti, osim možda pronalazeći nešto suvišno i znatiželjno. Odakle Krizostom kaže nad Mt da „i od umjetnosti obuće i tkalaca treba mnogo toga odrezati. Naime, do raskoši su sveli njezinu nužnost kvareći je, miješajući loše umjetnost s umjetnošću.“
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.