II-II, q. 169, a. 1
Postoji li oko vanjske odjeće krepost i grijeh
Prigovor 1. Čini se da oko vanjskog uresa ne može biti kreposti i grijeha. Vanjski ures naime nije u nama od naravi, odakle se i prema raznolikosti vremena i mjesta mijenja. Odakle Augustin kaže, u 3. knjizi O kršćanskom nauku, da je „nositi tunike do pete i s dugim rukavima među starim Rimljanima bio sramotan čin, a sada ih nemati onima koji su rođeni na časnom mjestu jest sramotan čin“. Ali kako Filozof kaže u II. Ethic., „u nama je naravna prikladnost za kreposti“. Dakle, oko ovakvoga nema kreposti i grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, kad bi oko vanjskog štovanja bila krepost i grijeh, trebalo bi da je suvišnost u takvima grješna, te također i nedostatak grješan. Ali suvišnost u vanjskom štovanju ne čini se grješnom, jer se i svećenici i služitelji oltara u svetom bogoslužju služe najdragocjenijim haljinama. Slično se tako ni nedostatak u takvima ne čini grješnim, jer se u pohvalu nekih kaže, u Heb 11: „Prolutali su u ovčjim i kozjim kožama.“ Ne čini se dakle da u takvima može biti kreposti i grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, svaka je krepost ili bogoslovna, ili moralna, ili umna. Ali oko ovakvoga se ne sastoji umna krepost, koja usavršuje u nekom spoznanju istine. Slično tomu nije ondje ni bogoslovna krepost, koja ima Boga za predmet. Niti je ondje ikoja od moralnih kreposti koje Filozof dotiče. Čini se dakle da oko ovakva štovanja ne može biti kreposti i grijeha.
Naprotiv, časnost pripada kreposti. Ali u vanjskom se štovanju razmatra neka časnost, jer kaže Ambrozije, u 1. knjizi O dužnostima: „Tjelesni ukras neka ne bude izvještačen, nego naravan; jednostavan, više zapušten nego okretan; potpomognut ne dragocjenim i pobijeljenim haljinama, nego uobičajenima, tako da časnosti ni nužnosti ništa ne nedostaje, a ništa ne pristaje sjaju.“ Dakle, u vanjskom štovanju može biti kreposti i grijeha.
Odgovaram: u samim vanjskim stvarima kojima se čovjek služi nema nikakva grijeha, nego s diobe čovjeka koji se njima neumjereno služi. A ta neumjerenost može biti dvostruka. Jednom naime načinu, po usporedbi s običajem ljudi s kojima netko živi. Odakle Augustin kaže, u 3. knjizi Confess.: „Sramotni čini koji su protiv običaja ljudi, prema raznolikosti običaja moraju se izbjegavati, tako da savez između građana i naroda utvrđen običajem ili zakonom, nikakva požuda građanina ili putnika ne povrijedi. Sramotan je naime svaki dio koji nije u skladu sa svojim sveopćim.“ Drugom načinu može biti neumjerenost u upotrebi takvih stvari iz neuredne sklonosti onoga tko se služi, iz koje ponekad biva da se čovjek odviše puteno služi takvima, bilo u skladu s običajem onih s kojima živi, bilo također mimo njihov običaj. Odakle Augustin kaže, u 3. knjizi O kršćanskom nauku: „U upotrebi stvari treba izostati požuda, koja ne samo da sama opako zlorabi običaj onih među kojima živi, nego i često izašavši iz njegovih granica, svoju prljavštinu, koja je sakrivena unutar zidina svečanih običaja, najsramotnijim izbijanjem očituje.“ Biva pak ta neurednost sklonosti trostruko, s obzirom na preobilje. Jednom načinu, po tomu što netko iz suvišna štovanja haljina traži ljudsku slavu, utoliko naime ukoliko haljine i drugo ovakvo pripadaju nekom uresu. Odakle Grgur kaže, u nekoj homiliji: „Neki su koji štovanje istančanih i dragocjenih haljina ne misle da je grijeh. Što se pak, da to nije krivnja, nikako Božja riječ ne bi tako budno izrazila da je bogataš koji je bio mučen u Paklu bio odjeven u tanko platno i purpur. Svatko naime dragocjene odjeće“, to jest one koje prelaze vlastito stanje, traži samo radi isprazne slave. Drugom načinu, u skladu s time što čovjek po suvišnu štovanju haljina traži slasti, u skladu s time što je haljina uređena radi zagrijavanja tijela. Trećem načinu, u skladu s time što preveliku brižnost polaže na vanjsko štovanje haljina, makar ne bilo nikakve neurednosti s diobe svrhe. I u skladu s tim Androniko postavlja tri kreposti oko vanjskog štovanja. Naime, poniznost, koja isključuje nakanu slave. Odakle kaže da je poniznost habitus koji ne preobiluje u troškovima i pripravama. I samodostatnost, koja isključuje nakanu slasti. Odakle kaže da je samodostatnost habitus koji je zadovoljan onim čime valja, i određenik onoga što dolikuje za življenje (u skladu s onim apostolovim, u posljednjem poglavlju 1 Tim: „Imajući hranu i čime ćemo se odjenuti, time budimo zadovoljni“). I jednostavnost, koja isključuje suvišnu brižnost za takvo. Odakle kaže da je jednostavnost habitus zadovoljan onim što se događa. S diobe pak nedostatka slično može biti dvostruka neurednost u skladu sa sklonošću. Jednom naime načinu, iz nemara čovjeka koji ne primjenjuje revnost ili trud na ovo da se vanjskim štovanjem služi onako kako valja. Odakle Filozof kaže, u VII. Ethic., da mekoći pripada da netko „vuče haljinu po zemlji, kako se ne bi trudio podižući je“. Drugom načinu, iz toga što sam nedostatak vanjskog štovanja uređuju na slavu. Odakle Augustin kaže, u knjizi O Govoru Gospodnjem na gori: „Da ne samo u sjaju i raskošnosti tjelesnih stvari, nego i u samoj prljavštini i žalosti može postojati hvalisanje, i to utoliko opasnije ukoliko pod imenom službe Božje vara.“ I Filozof kaže, u IV. Ethic., da „preobilje i neuredan nedostatak pripadaju hvalisanju“.
Odgovor na 1. prigovor: premda sam vanjski ures nije od naravi, ipak naravnom razumu pripada da moderira vanjski ures. I u skladu s tim, rođeni smo primiti ovu krepost koja moderira vanjski ures.
Odgovor na 2. prigovor: oni koji se postavljaju u dostojanstva, ili također služitelji oltara, odijevaju se u dragocjenije haljine nego ostali, ne radi svoje slave, nego da bi označili izvrsnost svoje službe ili božanskog štovanja. I zato u njima nije grješno. Odakle Augustin kaže, u 3. knjizi O kršćanskom nauku: „Tko god se tako služi vanjskim stvarima da prelazi granice običaja dobrih među kojima se nalazi, ili nešto označava, ili je grješan“, dok se naime takvima služi radi slasti ili pokazivanja. Slično tako s diobe nedostatka biva grijeh, ali ipak ne griješi uvijek tko se služi slabijim haljinama nego ostali. Ako naime to čini radi hvalisanja ili oholosti, kako bi se pretpostavio ostalima, grijeh je praznovjerja. Ako li to čini radi umrtvljivanja tijela ili poniženja duha, pripada kreposti umjerenosti. Odakle Augustin kaže, u 3. knjizi O kršćanskom nauku: „Tko god se suzdržanije služi stvarima nego što se drže običaji onih s kojima živi, ili je umjeren ili praznovjeran.“ Ponajprije pak dolikuje siromašnim haljinama služiti se onima koji druge riječju i primjerom potiču na pokoru, kakvi bijahu proroci o kojima apostol ondje govori. Odakle neka Glosa kaže, u Mt 3: „Tko propovijeda pokoru, iskazuje habitus pokore.“
Odgovor na 3. prigovor: ovakav vanjski ures jest neki znak ljudskog stanja. I zato se višak i manjak i sredina u takvima mogu svesti na krepost istine, koju Filozof postavlja oko čina i riječi kojima se nešto označava o stanju čovjeka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.