II-II, q. 167, a. 1
Može li porok znatiželje biti u umnoj spoznaji
Prigovor 1. Čini se da oko spoznaje razuma ne može biti radoznalosti. Jer, prema Filozofu, u II. Ethic., u onome što je po sebi dobro ili zlo, ne može se uzeti sredina i krajnosti. Ali spoznaja razuma po sebi je dobra, u tomu se naime čini da se sastoji čovjekovo savršenstvo, da se njegov razum iz mogućnosti prevodi u čin, što biva po spoznaji istine. Dionizije također u 4. poglavlju djela De div. nom. kaže da je „dobro ljudske duše biti u skladu s razumom“, čije savršenstvo se sastoji u spoznaji istine. Dakle, oko spoznaje razuma ne može biti grijeha radoznalosti.
Prigovor 2. Nadalje, ono po čemu se čovjek pridružuje Bogu, i što od Boga proizlazi, ne može biti zlo. Ali svaka obilnost spoznaje od Boga je, prema onom iz Sir 1, „sva mudrost dolazi od Gospodina Boga“. I u Mudr 7 se kaže: „On mi je dao istinitu spoznaju onoga što jest, da znam uređenje kruga zemaljskog i snagu elemenata“, i tako dalje. Po tomu se također čovjek usklađuje s Bogom, što spoznaje istinu, jer su sve stvari goli i otvoreni pred njegovim očima, kako se nalazi u Heb 4. Odakle se i u 1 Sam 2 kaže da je „Bog Gospodin spoznaja“, dakle, koliko god obilovala spoznaja istine, nije zla, nego dobra. A težnja za dobrom nije grješna. Dakle, oko spoznajne istinske spoznaje ne može biti grijeha radoznalosti.
Prigovor 3. Nadalje, ako bi oko neke spoznaje razuma moglo biti grijeha radoznalosti, ponajprije bi bilo oko filozofskih znanosti. Ali težiti za njima ne čini se grješnim, jer Jeronim kaže u tumačenju Knjige proroka Danijela: „Oni koji nisu htjeli jesti sa stola i od kraljeva vina da se ne uprljaju, kad bi znali da je poznavanje mudrosti i nauka Babilonaca grijeh, nikada ne bi pristali učiti ono što nije dopušteno“. I Augustin kaže u 2. knjizi De Doctr. Christ., da „ako su filozofi rekli štogod istinito, od njih ih valja, kao od nepravednih posjednika, u našu uporabu prisvojiti“. Dakle, oko spoznaje razuma ne može postojati grješna radoznalost.
Naprotiv, Jeronim kaže: „Ne čini li vam se da u taštini osjetila i pomračenosti uma ulazi onaj koji se danju i noću muči u dijalektičkoj vještini, koji fizički istraživač diže oči iznad neba?“ Ali taština osjetila i pomračenost uma su grješne. Dakle, oko spoznajnih znanosti može postojati grješna radoznalost.
Odgovaram: kao što je rečeno, marljivost nije izravno oko same spoznaje, nego oko težnje i nastojanja da se spoznaja stekne. Drukčije se pak mora suditi o samoj spoznaji istine, a drukčije o težnji i nastojanju da se istina spozna. Sama naime spoznaja istine, govoreći po sebi, dobra je. Može pak po akcidentu biti zla, naime s obzirom na nešto što slijedi, ili utoliko što se netko zbog spoznaje istine oholiti, prema onom iz 1 Kor 8, znanost nadima; ili utoliko što čovjek se koristi spoznajom istine da bi sagriješio. Ali sama težnja ili nastojanje da se spozna istina može imati ispravnost ili izopačenost. Doista, na jedan način, ukoliko netko svojim nastojanjem teži k spoznaji istine ukoliko je uz nju po akcidentu pridruženo zlo, kao oni koji nastoje steći znanost istine da bi se odatle oholili. Odakle Augustin kaže u knjizi De moribus Eccl.: „ima ih koji su, ostavivši kreposti, i ne znajući što je Bog i kolika je veličina naravi koja uvijek ostaje na isti način, misle da čine nešto veliko ako tu cjelokupnu tjelesnu masu koju nazivamo svijetom vrlo radoznalo i vrlo pomno istražuju. Odakle se rađa tolika oholost da se u samom nebu, o kojem često raspravljaju, čini kao da sami prebivaju“. Slično tako i oni koji nastoje nešto naučiti da bi sagriješili, imaju grješno nastojanje, prema onom iz Jr 9: „naučili su svoj jezik govoriti laž, da nepravedno postupaju, trudili su se“. Na drugi način pak može postojati grijeh iz same neurednosti težnje i nastojanja da se uči istina. I to na četverostruk način. Na jedan način, ukoliko zbog manje korisnog nastojanja bivaju odvučeni od nastojanja koje im nužno nalaže dužnost. Odakle Jeronim kaže: „svećenike, ostavivši evanđelja i proroke, vidimo kako čitaju komedije, i pjevaju ljubavne riječi bukolikih stihova“. Na drugi način, ukoliko netko nastoji učiti od onoga od koga nije dopušteno, kao što je očito kod onih koji od demona istražuju neke buduće stvari, što je praznovjerna radoznalost. O čemu Augustin kaže u knjizi De vera Relig.: „ne znam jesu li filozofi bili spriječeni od vjere grijehom radoznalosti u ispitivanju demona“. Treće, kada čovjek teži spoznati istinu o stvorenjima ne usmjeravajući je na dužnu svrhe, naime na spoznaju Boga. Odakle Augustin kaže u knjizi De vera Relig., da se „u razmatranju stvorenja ne smije vršiti isprazna i prolazna radoznalost, nego valja učiniti uspon k besmrtnim i vječno prebivajućim stvarima“. Četvrti način, ukoliko netko nastoji spoznati istinu iznad sposobnosti vlastitog uma, jer zbog toga ljudi lako upadaju u zablude. Odakle se kaže u Sir 3: „ne traži ono što je previsoko za tebe, i ne istražuj ono što je jače od tebe, i u mnoštvu njegovih djela nemoj biti radoznao“; i nakon toga slijedi: „mnoge je naime obmanula njihova sumnja, i zadržala u taštini njihov razum“.
Odgovor na 1. prigovor: čovjekovo dobro sastoji se u spoznaji istinitoga, ipak najveće čovjekovo dobro se ne sastoji u spoznaji bilo koje istine, nego u savršenoj spoznaji najveće istine, kako je očito po Filozofu u X. Ethic.. I stoga može postojati grijeh u spoznaji nekih istina, s obzirom na to da takva težnja nije na dužan način uređena prema spoznaji najveće istine, u kojoj se sastoji najveće blaženstvo.
Odgovor na 2. prigovor: taj razlog pokazuje da je spoznaja istine po sebi dobra, ipak se time ne isključuje a da se netko ne može poslužiti spoznajom istine za zlo, ili također neuredno težiti spoznaji istine; jer je također potrebno da težnja za dobrom bude na dužan način uređena.
Odgovor na 3. prigovor: studij filozofije po sebi je dopušten i pohvalan, poradi istine koju su filozofi spoznali, jer im ju je Bog objavio, kako se kaže u Rim 1. Ali budući da se neki filozofi njome zloupotrebljavaju za napad na vjeru, zato Apostol kaže u Kol 2: „pazite da vas tko ne zarobiti filozofijom i praznom znanošću, po predaji ljudskoj, a ne po Kristu“. I Dionizije kaže u poslanici Polikarpu o nekima filozofima da „božanskim stvarima ne sveto protiv božanskoga se koriste, pokušavajući po mudrosti Božjoj isključiti božansko štovanje“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.