II-II, q. 166, a. 2
Je li dio umjerenosti
Prigovor 1. Čini se da brižljivost nije dio umjerenosti. Brižljivim se naime netko naziva prema brižljivosti. Ali općenito se svaki kreposan čovjek naziva brižljivim, kako je očito po filozofu, koji često tako koristi naziv brižljivoga. Stoga je brižljivost opća krepost, a nije dio umjerenosti.
Prigovor 2. Nadalje, brižljivost, kao što je rečeno, pripada spoznaji. Ali spoznaja ne pripada moralnim krepostima, koje su u žudnom dijelu duše, nego više umnima, koje su u spoznajnom dijelu, odakle je i briga čin razboritosti, kako je gore rečeno. Stoga brižljivost nije dio umjerenosti.
Prigovor 3. Nadalje, krepost koja se postavlja dijelom neke glavne kreposti, usklađuje se s njom s obzirom na način. Ali brižljivost se ne usklađuje s umjerenošću s obzirom na način. Jer se naziv umjerenosti uzima iz nekog obuzdavanja, odakle se više suprotstavlja poroku koji je u suvišku. Naziv se pak brižljivosti uzima naprotiv iz usmjeravanja duše na nešto, odakle se čini da se više suprotstavlja poroku koji je u manjku, naime nemaru u brizi, nego poroku koji je u suvišku, naime znatiželji. Odakle, radi sličnosti ovoga, Izidor u knjizi Etymol. kaže da se brižljiv čovjek naziva kao brižan u brigama. Stoga brižljivost nije dio umjerenosti.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De moribus Eccl.: „Zabranjeno nam je biti znatiželjni, što je dar velike umjerenosti.“ Ali znatiželja se zabranjuje umjerenom brižljivošću. Stoga je brižljivost dio umjerenosti.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, umjerenosti pripada umirivati gibanje žudnje, da ne bi suvišno težila u ono što se naravno želi. Kao što naime čovjek naravno želi užitke jela i spolnosti prema tjelesnoj naravi, tako prema duši naravno želi nešto spoznati, odakle i filozof kaže, u I. Metaphys., da „svi ljudi naravno žele znati“. Umirenje pak ove žudnje pripada kreposti brižljivosti. Odakle slijedi da je brižljivost potencijalni dio umjerenosti, kao sporedna krepost pridružena njoj kao glavnoj kreposti. I obuhvaća se pod skromnošću, iz gornjeg razloga.
Odgovor na 1. prigovor: razboritost je upotpunjenje svih moralnih kreposti, kako se kaže u VI. Ethic. Utoliko dakle koliko spoznaja razboritosti pripada svim krepostima, utoliko se naziv brižljivosti, koja je vlastito oko spoznaje, izvodi na sve kreposti.
Odgovor na 2. prigovor: čin spoznajne kreposti naređuje se od žudne moći, koja pokreće sve moći, kako je gore rečeno. I zato se oko spoznaje može paziti dvostruko dobro. Jedno doista, s obzirom na sam čin spoznaje. I takvo dobro pripada umnim krepostima, da naime čovjek oko pojedinih procjenjuje istinu. Drugo je pak dobro koje pripada činu žudne moći, da naime čovjek ima ispravnu žudnju usmjeravanja spoznajne moći tako ili onako, na ovo ili ono. I to pripada kreposti brižljivosti. Odakle se ubraja među moralne kreposti.
Odgovor na 3. prigovor: kao što filozof kaže, u II. Ethic., da bi čovjek postao kreposan, potrebno je da se čuva od onih stvari kojima se narav najviše naginje. I odatle je da, budući da se narav ponajviše naginje bojazni od opasnosti smrti i težnji za tjelesnim užicima, hvala kreposti hrabrosti ponajviše se sastoji u nekoj čvrstoći ustrajnosti protiv takvih pogibli, a hvala kreposti umjerenosti u nekom obuzdavanju od tjelesnih užitaka. Ali s obzirom na spoznaju, u čovjeku je suprotna naklonost. Jer s diobene strane duše čovjek je naklonjen tomu da želi spoznaju stvari, i tako je potrebno da čovjek pohvalno obuzdava takvu žudnju, da ne bi umjereno namjeravao spoznaju stvari. S diobene pak tjelesne naravi čovjek je naklonjen tomu da izbjegava trud traženja znanosti. S obzirom dakle na prvo, brižljivost se sastoji u obuzdavanju i prema tomu se postavlja dijelom umjerenosti. S obzirom pak na drugo, hvala ove kreposti sastoji se u nekoj žestini namjere da se spozna znanost stvari, i po tomu se imenuje. Prvo je pak bitnije ovoj kreposti nego drugo. Naime, žudnja za spoznajom po sebi gleda na spoznaju, kojoj se brižljivost uređuje. Ali trud učenja je neka prepreka spoznaje, odakle ga ova krepost gleda slučajno, kao uklanjanjem zabranjenoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.