II-II, q. 165, a. 2
O načinu i poretku onoga napastovanja
Prigovor 1. Čini se da način i poredak prvoga napastovanja nisu bili prikladni. Kao što je naime po poretku naravi anđeo bio viši od čovjeka, tako je i muž bio savršeniji od žene. Ali grijeh je prešao od anđela na čovjeka. Stoga je, iz istog razloga, trebao prijeći s muža na ženu, da se naime žena napastuje po mužu, a ne obratno.
Prigovor 2. Nadalje, napastovanje prvih roditelja bilo je po sugeriranju. Može pak đavao sugerirati čovjeku i bez ikakva vanjskog osjetnog stvorenja. Budući da su dakle prvi roditelji bili obdareni duhovnim umom, prionuvši više uz umno nego uz osjetno, bilo bi prikladnije da čovjek bude napastovan samo duhovnom napasti nego vanjskom.
Prigovor 3. Nadalje, ne može prikladno netko sugerirati zlo osim po nečemu što se čini dobro. Ali mnoga druga stvorenja imaju veću prividnost dobra nego zmija. Nije se dakle čovjek prikladno dao napastovati od đavla po zmiji.
Prigovor 4. Nadalje, zmija je nerazumno životinja. Ali nerazumnoj životinji ne dolikuje mudrost ni govor, ni kazna. Neprikladno se dakle uvodi zmija da je lukavija od svih životinja, ili razumnija od svih zvijeri, prema drugom prijevodu. Neprikladno se također uvodi da je govorila ženi, i da ju je Bog kaznio.
Naprotiv, ono što je prvo u nekom rodu, mora biti razmjerno onima koji u istome rodu slijede. Ali u bilo kojem se grijehu nalazi poredak prvoga napastovanja, utoliko naime što u osjetnosti, koja se označuje zmijom, prethodi požuda grijeha; u nižem umu, koji se označuje ženom, užitak; u višem umu, koji se označuje mužem, pristanak na grijeh; kako Augustin kaže, u 12. knjizi De Trin. Stoga je poredak prvoga napastovanja bio prikladan.
Odgovaram: čovjek je sastavljen od dvostruke naravi, razumne naime i osjetne. I zato se đavao u čovjekovu napastovanju poslužio poticajem na grijeh dvostruko. Jedanput doista, s obzirom na um, utoliko što je obećao sličnost božanstvu po stjecanju spoznaje, koju čovjek naravno želi. Drugi put, s obzirom na osjet. I tako se poslužio onim osjetnim stvarima koje imaju najveću srodnost s čovjekom, djelomično doista u istoj vrsti, napastujući muža po ženi; djelomično pak u istom rodu, napastujući ženu po zmiji; djelomično pak iz bliskoga roda, predlažući jabučni plod zabranjenoga stabla za jelo.
Odgovor na 1. prigovor: u činu napastovanja đavao bijaše poput glavnoga djelatnika, ali je žena bila uzeta kao oruđe napastovanja da se obori muž. Ponajprije zato što je žena bila slabija od muža, odakle se više mogla dati zavesti. Ponajprije također, radi njezina sjedinjenja s mužem, ponajviše je po njoj đavao mogao zavesti muža. Nije pak isti razlog glavnoga djelatnika i oruđa. Naime, glavni djelatnik mora biti viši, što se ne traži u oruđnome djelatniku.
Odgovor na 2. prigovor: sugestija kojom đavao duhovno nešto sugerira čovjeku, pokazuje da đavao ima veću moć u čovjeku nego vanjska sugestija, jer se po unutarnjoj sugestiji od đavla mijenja barem čovjekova fantazija, ali se po vanjskoj sugestiji mijenja samo vanjsko stvorenje. Đavao pak bijaše imao najmanje moći u čovjeku prije grijeha i zato ga nije mogao napastovati unutarnjom sugestijom, nego samo vanjskom.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže, u 11. knjizi Super Gen. ad Litt.: „Ne trebamo misliti da je đavao sebi izabrao zmiju po kojoj će napastovati. Nego, budući da je u njemu bila požuda varanja, nije mogao drukčije nego po onoj životinji po kojoj mu je bilo dopušteno moći.“
Odgovor na 4. prigovor: kao što Augustin kaže, u 11. knjizi Super Gen. ad Litt.: „Zmija se naziva lukavom, ili prepredenom, odnosno razumnom, radi đavolova lukavstva koje je u njoj vršilo prijevaru, kao što se jeziku koji razuman ili lukav čovjek pokreće da nešto razumno ili lukavo savjetuje, kaže da je razuman ili lukav. Niti je pak zmija razumjela glasove riječi koje su se od nje činile ženi, jer se ne vjeruje da se njezina duša obratila u razumnu narav. Ta ni sami ljudi, čija je razumna narav, kad demon govori u njima, ne znaju što govore. Tako je dakle zmija govorila čovjeku kao što je magarica na kojoj je jahao Balaam govorila čovjeku, samo što je ono bilo đavolsko djelo, a ovo anđeosko. Odakle zmija nije bila pitana zašto je to učinila, jer to nije učinila u svojoj naravi, nego đavao u njoj, koji je već zbog svoga grijeha bio određen za vječni ognjeni oganj. Ono pak što se govori zmiji, odnosi se na onoga koji je djelovao po zmiji.“ I kao što Augustin kaže, u knjizi Super Gen. contra Manichaeos: „Sada se doduše govori o njezinoj kazni, to jest đavolovoj, kojom se nju moramo kloniti, a ne o onoj koja se čuva za posljednji sud.“ Jer po onome što joj se kaže: „Proklet bio među svim životinjama i zvijerima zemaljskim“, stoka joj se pretpostavlja, ne u vlasti, nego u očuvanju njezine naravi, jer stoka nije izgubila nikakvu nebesku blaženost, koju nikad nije imala, nego u svojoj naravi koju je primila, provodi život. Govori se također njoj: gmizat ćeš na prsima i trbuhu, prema drugom slovu. Gdje se „imenom prsa označuje oholost, jer ondje vlada polet duše, imenom pak trbuha označuje se tjelesna požuda, jer se taj dio osjeća mekšim u tijelu. Tim se stvarima zmija vuče do onih koje hoće prevariti.“ Ono pak što se kaže: „Zemlju ćeš jesti u sve dane života svoga“, može se razumjeti na dva načina. Ili: na tebe će se odnositi oni koje prevariš zemaljskom požudom, to jest grješnici, koji se označuju imenom zemlje. Ili se tim riječima predočuje treća vrsta napastovanja, a to je znatiželja, jer tko jede zemlju, prodire u duboko i tamno.“ Po onome pak što se neprijateljstva postavljaju između nje i žene, „pokazuje se da nas đavao ne može napastovati osim po onome životinjskom dijelu koji u čovjeku pokazuje sliku žene. Sjeme je pak đavolsko opaka sugestija, sjeme je žene plod dobra djela, koji se odupire opakoj sugestiji. I zato zmija vreba petu žene, da je, ako ikad padne u nedopušteno, užitak uhvati, a ona vreba njezinu glavu, da ga u samom začetku zloga nagovora isključi.“
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.