II-II, q. 165, a. 1
Je li bilo prikladno da đavao napastuje čovjeka
Prigovor 1. Čini se da nije bilo prikladno da đavao napastuje čovjeka. Jednaka se naime konačna kazna duguje anđeoskom grijehu i čovjekovu grijehu, prema onome iz Mt 25: „Idite, prokleti, u oganj vječni, koji je pripravljen đavlu i anđelima njegovim.“ Ali prvi anđeoski grijeh nije bio iz nekog vanjskog napastovanja. Stoga ni prvi čovjekov grijeh nije trebao biti iz nekog vanjskog napastovanja.
Prigovor 2. Nadalje, Bog, koji predviđa budućnost, znao je da će čovjek po napastovanju Zloga biti oboren u grijeh, i tako je dobro znao da mu nije korisno da bude napastovan. Stoga se čini da nije bilo prikladno da dopusti da bude napastovan.
Prigovor 3. Nadalje, to što netko ima protivnika, čini se da pripada kazni, kao što se naprotiv čini da pripada nagradi to što se protivljenje oduzima, prema onome iz Izr 16: „Kada su putovi čovjeku u reskoj milosti kod Gospodina, i neprijatelje njegove obrće na mir.“ Ali kazna ne smije prethoditi krivnji. Stoga je bilo neprikladno da čovjek prije grijeha bude napastovan.
Naprotiv, kaže se u Sir 34: „Tko nije iskušan, što zna?“
Odgovaram: božanska mudrost sve uređuje blago, kako se kaže u Mudr 8, utoliko naime što svojom providnošću pojedinima dodjeljuje ono što im pripada prema njihovoj naravi; jer, kako Dionizije kaže u 4. poglavlju De div. nom.: „Providnosti nije uništavati narav, nego je spašavati.“ Ovo pak pripada uvjetu ljudske naravi, da od drugih stvorenja može biti pomognuta ili spriječena. Odakle je bilo prikladno da Bog u stanju nevinosti i dopusti da čovjeka napastuju zli anđeli, i učini da mu pomažu dobri. Iz posebne pak blagodati milosti bilo mu je to darovano, da mu nijedno vanjsko stvorenje nije moglo nauditi protiv vlastite volje, po kojoj se mogao oduprijeti i đavolskom napastovanju.
Odgovor na 1. prigovor: iznad ljudske naravi postoji neka narav u kojoj se može naći zlo krivnje, ali ne iznad anđeoske naravi. Napastovati pak navođenjem na zlo nije nitko drugi nego onaj koji je već iskvaren krivnjom. I zato je bilo prikladno da čovjeka na grijeh napastuje zao anđeo, kao što se također, po poretku naravi, po dobru anđelu promiče do savršenstva. Anđeo pak od svojega višeg, naime od Boga, u dobru mogao biti usavršen, a ne na grijeh naveden, jer, kao što se kaže u Jak 1: „Bog nije napasnik na zlo.“
Odgovor na 2. prigovor: kao što je Bog znao da će čovjek po napastovanju biti oboren u grijeh, tako je isto znao da se po slobodnoj volji može oduprijeti napasniku. To je pak zahtijevao uvjet same naravi, da bude prepuštena vlastitoj volji, prema onome iz Sir 15: „Bog ostavi čovjeka u ruci savjeta njegova.“ Odakle Augustin kaže, u 11. knjizi Super Gen. ad Litt.: „Ne čini mi se da bi čovjeku bilo na veliku hvalu da je zato mogao dobro živjeti jer mu nitko nije savjetovao da živi zlo, kad je i u naravi imao moć, i u vlasti htijenje da ne pristane onome tko savjetuje.“
Odgovor na 3. prigovor: protivljenje kojem se s poteškoćom odupire, kazneno je. Ali čovjek se u stanju nevinosti mogao bez ikakve poteškoće oduprijeti napasti. I zato mu protivljenje napasnika nije bilo kazneno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.