II-II, q. 164, a. 1
O smrti, koja je zajednička kazna
Prigovor 1. Čini se da smrt nije kazna grijeha prvih roditelja. Ono naime što je čovjeku naravno, ne može se nazvati kaznom grijeha, jer grijeh ne usavršava narav, nego je iskvaruje. A smrt je čovjeku naravna, što je očito iz toga što se njegovo tijelo sastoji od suprotnosti; i također iz toga što se smrtno stavlja u definiciju čovjeka. Dakle, smrt nije kazna grijeha prvih roditelja.
Prigovor 2. Nadalje, smrt i drugi tjelesni nedostatci nalaze se u čovjeku slično kao i u drugim životinjama, prema onoj riječi iz Prop 3: „Jedan je usud čovjeka i životinja, i jednak udes obojice“. Ali u nerazumnim životinjama smrt nije kazna grijeha. Dakle, ni u ljudima.
Prigovor 3. Nadalje, grijeh prvih roditelja bijaše posebnih osoba. Ali smrt pogađa cijelu ljudsku narav. Dakle, čini se da nije kazna grijeha prvih roditelja.
Prigovor 4. Nadalje, svi su jednako proizašli od prvih roditelja. Ako bi dakle smrt bila kazna grijeha prvih roditelja, slijedilo bi da bi svi ljudi jednako patili smrt. A očito je da je to neistinito, jer neki umiru brže od drugih, i teže. Dakle, smrt nije kazna prvoga grijeha.
Prigovor 5. Nadalje, zlo kazne jest od Boga, kao što je gore rečeno. Ali čini se da smrt nije od Boga, jer se u Mudr 1 govori da „Bog nije stvorio smrt“. Dakle, smrt nije kazna prvoga grijeha.
Prigovor 6. Nadalje, čini se da kazne nisu zaslužne, jer je zasluga sadržana pod dobrom, a kazna pod zlom. Ali smrt je ponekad zaslužna, kao što je očito o smrti mučenika. Dakle, čini se da smrt nije kazna.
Prigovor 7. Nadalje, čini se da kazna mora tlačiti. Ali smrt se čini da ne može tlačiti, jer kada je smrt, čovjek ne osjeća; a kada je nema, ne može se osjetiti. Dakle, smrt nije kazna grijeha.
Prigovor 8. Nadalje, da je smrt bila kazna grijeha, odmah bi uslijedila na grijeh. Ali to nije istinito, ta prvi su roditelji dugo živjeli nakon grijeha, kao što je očito u Post 4. Dakle, smrt se ne čini kaznom grijeha.
Naprotiv, apostol u Rim 5 kaže: „Po jednom čovjeku grijeh je ušao u ovaj svijet, i po grijehu smrt“.
Odgovaram: ako se netko zbog svoje krivnje liši nekoga dara koji mu je dan, uskraćenost toga dara jest kazna njegove krivnje. Ali kao što je rečeno u prvom dijelu, čovjeku je u samom njegovu utemeljenju božanski bio udijeljen taj dar da, dokle god mu je um bio podložan Bogu, niže moći duše bijahu podložne razumnom umu, i tijelo je bilo podložno duši. Ali budući da se ljudski um grijehom udaljio od božanske podložnosti, uslijedilo je da ni niže moći nisu posve podložne razumu, odakle je tolika pobuna tjelesne težnje prema razumu; niti je također tijelo posve podložno duši, odakle slijedi smrt i drugi tjelesni nedostatci. Život i očuvanje tijela sastoje se u tome što je ono podložno duši, kao ono što biva usavršeno svojoj savršenosti, odakle po suprotnosti smrt i bolest, i bilo koji tjelesni nedostatak, pripada manjkavosti podložnosti tijela duši. Odakle je očito da je, kao što je pobuna tjelesne težnje prema duhu kazna grijeha prvih roditelja, tako isto i smrt i svi tjelesni nedostatci.
Odgovor na 1. prigovor: naravnim se naziva ono što biva uzrokovano iz počela naravi. A počela su naravi po sebi oblik i tvar. Ljudski je oblik razumna duša, koja je sama po sebi besmrtna. I zato smrt nije naravna čovjeku s obzirom na njegov oblik. A ljudska je tvar takvo tijelo koje se sastoji od suprotnosti, iz čega nužno slijedi podložnost propadljivosti. I s obzirom na to, smrt je čovjeku naravna. Ipak, to stanje u tvari ljudskoga tijela posljedica je nužnosti tvari, jer je ljudsko tijelo moralo biti organ opipa, i posljedično sredina između opipljivih stvari; a to nije moglo biti ako se nije sastojalo od suprotnosti, kako je očito po Filozofu u 2. knjizi djela De anima. To ipak nije stanje po kojemu se tvar prilagođava obliku, jer, ako bi bilo moguće, budući da je oblik neraspadljiv, prije bi priličilo da tvar bude neraspadljiva. Poput ovoga: da je pila željezna, pripada obliku i njezinu djelovanju da po tvrdoći bude prikladna za piljenje, ali da može navući rđu posljedica je nužnosti takve tvari, a ne po izboru djelatnika; ta kad bi umjetnik mogao, načinio bi od željeza pilu koja ne bi mogla navući rđu. A Bog, koji je stvoritelj čovjeka, svemoguć je. Zato je svojim darom oduzeo čovjeku koji je prvotno bio stvoren nužnost umiranja koja je slijedila iz takve tvari. Koji je dar ipak bio oduzet grijehom prvih roditelja. I tako je smrt i naravna, zbog stanja tvari, i kaznena, zbog gubitka božanskoga dara koji čuva od smrti.
Odgovor na 2. prigovor: ta se sličnost čovjeka s drugim životinjama promatra s obzirom na stanje tvari, to jest s obzirom na tijelo sastavljeno od suprotnosti, a ne s obzirom na oblik. Ta ljudska je duša besmrtna, a duše nerazumnih životinja su smrtne.
Odgovor na 3. prigovor: prvi roditelji bijahu ustanovljeni od Boga ne samo kao neke pojedinačne osobe, nego kao neka počela cijele ljudske naravi koja se imala od njih u potomstvo izvesti zajedno s božanskim darom koji čuva od smrti. I zato je po njihovu grijehu cijela ljudska narav u potomcima bila lišena takvoga dara, te je zadobila smrt.
Odgovor na 4. prigovor: neki nedostatak slijedi iz grijeha dvostruko. Na jedan način, na način kazne koju je odredio sudac. I takav nedostatak mora biti jednak u onih na koje se grijeh jednako odnosi. Drugi je pak nedostatak onaj koji po akcidentu slijedi iz takve kazne, poput toga da netko zbog svoje krivnje oslijepljen, padne na putu. I takav nedostatak nije razmjeran krivnji, niti ga odvaguje ljudski sudac, koji ne može unaprijed spoznati slučajne događaje. Tako dakle kazna određena za prvi grijeh, koja mu razmjerno odgovara, bijaše oduzimanje božanskoga dara kojim se čuvala pravednost i cjelovitost ljudske naravi. A nedostatci koji slijede oduzimanje ovoga dara jesu smrt i druge kaznenosti ovoga života. I zato nije nužno da takve kazne budu jednake u onih na koje se prvi grijeh jednako odnosi. Doista, budući da Bog unaprijed zna sve buduće događaje, po odredbi božanske providnosti takve se kaznenosti u različitima nalaze različito, ne doista zbog nekih zasluga koje prethode ovom životu, kao što je Origen postavio (to je naime protiv onoga što se govori u Rim 9: „dok još ne bijahu učinili išta dobra ili zla“; a protiv je i onoga što je u prvom dijelu pokazano, da duša nije stvorena prije tijela); nego ili u kaznu očevih grijeha, utoliko što je sin neka očeva stvar, odakle se roditelji često kažnjavaju u potomstvu; ili također radi lijeka spasenja onoga koji je podložan takvim kaznenostima, da se naime time odvrati od grijeha, ili također da se ne oholi zbog kreposti, te da se po strpljivosti okruni.
Odgovor na 5. prigovor: smrt se može promatrati dvostruko. Na jedan način, utoliko što je neko zlo ljudske naravi. I tako nije od Boga, nego je neki nedostatak koji nastaje iz ljudske krivnje. Na drugi način može se promatrati utoliko što ima neki vid dobra, ukoliko je naime neka pravedna kazna. I tako je od Boga. Odakle Augustin u knjizi Retractationes kaže da Bog nije autor smrti, osim ukoliko je kazna.
Odgovor na 6. prigovor: kao što Augustin kaže u 13. knjizi djela De Civitate Dei: „Kao što nepravednici zlo koriste ne samo zlima, nego i dobrima; tako pravednici dobro koriste ne samo dobrima, nego i zlima. Odavde biva da i zli zlo koriste zakon, premda je zakon dobro, i pravednici dobro umiru, premda je smrt zlo“. Ukoliko dakle sveti dobro koriste smrću, smrt im biva zaslužna.
Odgovor na 7. prigovor: smrt se može primiti dvostruko. Na jedan način, za samu lišenost života. I tako se smrt ne može osjetiti, budući da je lišenost osjeta i života. I tako nije kazna osjeta, nego kazna gubitka. Na drugi način, utoliko što označava samu pokvarenost koja svršava spomenutom lišenosti. O pokvarenosti pak, kao i o postanku, možemo govoriti dvostruko. Na jedan način, utoliko što je svršetak preinačenja. I tako se u samome času u kojemu se prvi put gubi život kaže da je smrt prisutna. I u skladu s tim također smrt nije kazna osjeta. Na drugi način pokvarenost se može primiti s prethodnim preinačenjem, utoliko što se kaže da netko umire dok se giba u smrt; kao što se kaže da se nešto rađa dok se giba u to da ima bitak rađenoga. I tako smrt može tlačiti.
Odgovor na 8. prigovor: kao što Augustin kaže u djelu Super Genesim ad litteram: „Iako su prvi roditelji poslije živjeli mnogo godina, onoga su dana ipak počeli umirati onoga dana kad primiše zakon smrti, kojim bi u starosti dotrajali“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.