Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 16, a. 2

O zapovijedima koje pripadaju darovima znanja i razuma

Prigovor 1. Čini se da se u starom zakonu neprikladno predaju zapovijedi koje pripadaju znanju i razumu. Znanje naime i razum pripadaju spoznaji. Spoznaja pak prethodi i upravlja djelovanje. Dakle, zapovijedi koje pripadaju znanju i razumu trebaju prethoditi zapovijedima koje pripadaju djelovanju. Budući dakle da su prve zapovijedi zakona zapovijedi Dekaloga, čini se da su se među zapovijedima Dekaloga trebale predati neke zapovijedi koje pripadaju znanju i razumu.

Prigovor 2. Nadalje, poučavanje (disciplina) prethodi nauku (doctrina), prije naime čovjek od drugoga uči negoli drugoga poučava. Ali daju se u starom zakonu neke zapovijedi o poučavanju drugih, i potvrdne, kako se zapovijeda u Pnz 4: „Poučit ćeš o njima sinove svoje i unuke svoje“; i također zabranjujuće, kako se nalazi u Pnz 4: „Nećete dodavati riječi koju vam govorim, niti ćete oduzimati od nje“. Dakle, čini se da su se također trebale dati neke zapovijedi koje navode čovjeka na učenje.

Prigovor 3. Nadalje, znanje i razum čine se potrebnijima svećeniku negoli kralju, stoga se veli u Mal 2: „Usne svećenikove čuvaju znanje, i zakon traže iz usta njegovih“; i u Hoš 4 veli se: „Jer si ti znanje odbacio, odbacit ću i ja tebe da mi svećeništvom ne služiš“. Ali kralju se naređuje da nauči znanje zakona, kako je bjelodano u Pnz 17. Dakle, mnogo se više u zakonu trebalo zapovjediti da svećenici zakon nauče.

Prigovor 4. Nadalje, razmišljanje o onome što pripada znanju i razumu ne može biti u spavanju. Sprečava se također po vanjskim poslovima. Dakle, neprikladno se zapovijeda u Pnz 6: „Razmišljat ćeš o njima sjedeći u kući svojoj, i hodeći na putu, spavajući i ustajući“. Neprikladno se dakle u starom zakonu predaju zapovijedi koje pripadaju znanju i razumu.

Naprotiv, veli se u Pnz 4: „Čuvši sve ove zapovijedi neka reknu: Evo mudra i razumna puka“.

Odgovaram: oko znanja i razuma troje se može razmatrati: prvo doduše, njihovo primanje; drugo, njihova upotreba; no treće, njihovo čuvanje. Primanje doduše znanja ili razuma biva po nauku i poučavanju. I oboje se u zakonu zapovijeda. Veli se naime u Pnz 6: „Neka ove riječi koje ti danas zapovijedam budu u tvome srcu“, što pripada poučavanju, učeniku naime pripada da svoje srce primijeni na ono što se govori. To pak što se dodaje: „I pripovijedat ćeš ih sinovima svojim“, pripada nauku. Upotreba pak znanja ili razuma jest razmišljanje o onome što tko zna ili razumije. I što se toga tiče dodaje se: „I razmišljat ćeš sjedeći u kući svojoj“, i tako dalje. Čuvanje pak biva po pamćenju. I što se toga tiče dodaje: „I privezat ćeš ih kao znak na svoju ruku, i bit će i micat će se među očima tvojim, i napisat ćeš ih na pragu i na vratima kuće svoje“. Čime svime označuje neprestano sjećanje na Božje zapovijedi: ono naime što se neprestano našim osjetilima pruža, bilo dodirom, kao ono što u ruci imamo; bilo vidom, kao ono što je pred očima uma neprestano; bilo k čemu često moramo pribjeći, kao k vratima kuće; ne može iz našega sjećanja ispasti. I u Pnz 4 očitije se veli: „Nemoj zaboraviti riječi koje su vidjele oči tvoje, i neka ne ispadnu iz srca tvojega u sve dane života tvojega“. I to se također još obilnije u novom zavjetu, kako u evanđeoskom tako i u apostolskom nauku, zapovijeđeno čita.

Odgovor na 1. prigovor: kako se veli u Pnz 4: „Ovo je vaša mudrost i razum pred narodima“, iz čega se daje razumjeti da se znanje i razum Božjih vjernika sastoji u zapovijedima zakona. I zato prvo treba predložiti zapovijedi zakona; a poslije ljude valja privesti k njihovu znanju ili razumu. I zato se navedene zapovijedi nisu trebale postaviti među zapovijedi Dekaloga, koje su prve.

Odgovor na 2. prigovor: i u zakonu se postavljaju zapovijedi koje pripadaju poučavanju, kako je rečeno. Izričitije se ipak zapovijeda nauk negoli poučavanje, jer nauk pripada većima, koji su svoji gospodari, neposredno pod zakonom stojeći, kojima se moraju dati zapovijedi zakona; a poučavanje pripada manjima, do kojih zapovijedi zakona moraju doći po većima.

Odgovor na 3. prigovor: znanje je zakona tako pripojeno svećeničkoj službi da se zajedno s nalaganjem službe razumijeva također i nalog znanja zakona. I zato nije trebalo davati posebne zapovijedi o pouci svećenikâ. No nauk zakona Božjega nije tako pripojen kraljevskoj službi, jer kralj se postavlja nad pukom u vremenitim stvarima. I zato se posebno zapovijeda da se kralj pouči o onome što pripada zakonu Božjemu po svećenicima.

Odgovor na 4. prigovor: onu zapovijed zakona ne treba tako shvatiti kao da čovjek spavajući razmišlja o zakonu Božjemu, nego da spavajući, to jest idući na spavanje, razmišlja o zakonu Božjemu; jer i odatle ljudi spavajući postižu bolje predodžbe, prema tome kako prelaze pokreti od budnih na spavače, kako je bjelodano po Filozofu u I. Ethic. Slično se također zapovijeda da u svakom svojem činu netko razmišlja o zakonu, ne da uvijek djelatno o zakonu misli, nego da sve što čini prema zakonu usklađuje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.