Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 16, a. 1

O zapovijedima koje pripadaju vjeri

Prigovor 1. Čini se da su se u starom zakonu trebale dati zapovijedi vjerovanja. Zapovijed je naime o onome što je dužno i nužno. Ali ponajviše je čovjeku nužno da vjeruje, prema onome iz Heb 11: „Bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu“. Dakle, ponajviše je trebalo dati zapovijedi o vjeri.

Prigovor 2. Nadalje, novi se zavjet sadrži u starome kao preslikano u slici, kako je gore rečeno. Ali u novom se zavjetu postavljaju izričite zapovijedi o vjeri, kako je bjelodano u Iv 14: „Vjerujete u Boga, i u mene vjerujte“. Dakle, čini se da su se u starom zakonu također trebale dati neke zapovijedi o vjeri.

Prigovor 3. Nadalje, istoga je pojma zapovjediti čin kreposti i zabraniti suprotne mane. Ali u starom se zakonu postavljaju mnoge zapovijedi koje zabranjuju nevjeru, kao u Izl 20: „Nemoj imati drugih bogova uz mene“; i opet u Pnz 13 naređuje se da ne slušaju riječi proroka ili sanjara koji bi ih od vjere u Boga htio odvratiti. Dakle, u starom su se zakonu također trebale dati zapovijedi o vjeri.

Prigovor 4. Nadalje, ispovijest je čin vjere, kako je gore rečeno. Ali o ispovijesti i proglašenju vjere daju se zapovijedi u starom zakonu: naređuje se naime u Izl 12 da svojim sinovima koji pitaju navedu razlog pashalnoga obreda; i u Pnz 13 naređuje se da onaj tko širi nauk protiv vjere bude pogubljen. Dakle, stari je zakon morao imati zapovijedi vjere.

Prigovor 5. Nadalje, sve se knjige staroga zavjeta pod starim zakonom sadrže, stoga Gospodin u Iv 15 veli da je u zakonu napisano: „Zamrziše me nizašto“, što se ipak piše u Psalmu. No u Sir 2 veli se: „Koji se bojite Gospodina, vjerujte mu“. Dakle, u starom su se zakonu trebale dati zapovijedi o vjeri.

Naprotiv, Apostol u Rim 3 stari zakon naziva zakonom djelâ, i dijeli ga nasuprot zakonu vjere. Dakle, u starom zakonu nisu se trebale dati zapovijedi o vjeri.

Odgovaram: zakon se ne nameće od nekoga gospodara osim njegovim podanicima, i zato zapovijedi ma kojega zakona pretpostavljaju podložnost primatelja zakona onomu koji zakon daje. Prva je pak čovjekova podložnost Bogu po vjeri, prema onome iz Heb 11: „Onaj tko pristupa k Bogu mora vjerovati da jest“. I zato se vjera pretpostavlja zapovijedima zakona. I poradi toga u Izl 20 ono što je od vjere prethodno se stavlja prije zapovijedi zakona, kada se veli: „Ja sam Gospodin Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje egipatske“. I slično u Pnz 6 prethodno se stavlja: „Čuj, Izraele, Gospodin Bog tvoj jedan je“, a poslije odmah počinje raspravljati o zapovijedima. Ali jer se u vjeri mnogo toga sadrži usmjerena na vjeru kojom vjerujemo da Bog jest, što je prvo i glavno među svim vjerovanjima, kako je rečeno; zato se, uz pretpostavku vjere o Bogu, po kojoj se ljudski um podlaže Bogu, mogu dati zapovijedi o drugim vjerovanjima; kao što Augustin veli tumačeći u komentaru na Ivana ono: „Ovo je moja zapovijed“, da su nam mnoge zapovijedi dane o vjeri. Ali u starom zakonu nisu se tajne vjere puku imale izlagati. I zato, uz pretpostavku vjere u jednoga Boga, nikakve druge zapovijedi nisu u starom zakonu dane o vjerovanjima.

Odgovor na 1. prigovor: vjera je nužna kao počelo duhovnoga života. I zato se pretpostavlja primanju zakona.

Odgovor na 2. prigovor: ondje također Gospodin pretpostavlja nešto od vjere, naime vjeru u jednoga Boga, kada veli: „Vjerujete u Boga“; i nešto zapovijeda, naime vjeru u utjelovljenje, po kojemu je jedan Bog i čovjek; koje razlaganje vjere pripada vjeri novoga zavjeta. I zato dodaje: „I u mene vjerujte“.

Odgovor na 3. prigovor: zabranjujuće se zapovijedi odnose na grijehe, koji kvare krepost. Krepost se pak kvari iz pojedinačnih nedostataka, kako je gore rečeno. I zato su se, uz pretpostavku vjere u jednoga Boga, u starom zakonu trebale dati zabranjujuće zapovijedi kojima bi se ljudi odvratili od onih pojedinačnih nedostataka po kojima bi se vjera mogla iskvariti.

Odgovor na 4. prigovor: i ispovijest ili nauk vjere pretpostavlja podložnost čovjeka Bogu po vjeri. I zato su se prije mogle dati zapovijedi u starom zakonu koje pripadaju ispovijesti i nauku vjere negoli one koje pripadaju samoj vjeri.

Odgovor na 5. prigovor: u onom se autoritetu također pretpostavlja vjera po kojoj vjerujemo da Bog jest, stoga prethodno stavlja: „Koji se bojite Boga“, što ne bi moglo biti bez vjere. To pak što dodaje: „Vjerujte mu“, valja odnositi na neka posebna vjerovanja, a ponajprije na ona koja Bog obećava onima koji su mu poslušni. Stoga dodaje: „I neće propasti vaša plaća“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.