II-II, q. 159, a. 2
O njezinoj usporedbi s divljačnošću ili surovošću
Prigovor 1. Čini se da okrutnost ne se razlikuje od divljaštva ili surovosti. Naime, jednoj kreposti s jedne strane čini se da se protivi jedan porijek. Ali clementiae se po preobilju protivi i okrutnost i surovost. Dakle, čini se da su surovost i okrutnost jedno te isto.
Prigovor 2. Nadalje, Izidor kaže u knjizi Etymol., da se „severus zove kao saevus i verus, jer bez pobožnosti drži pravednost“, i tako se čini da surovost isključuje otpuštanje kazna u sudovima, što pripada pobožnosti. A rečeno je da to pripada okrutnosti. Dakle, okrutnost je isto što i surovost.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se kreposti protivi neki porijek u suvišku, tako isto i u manjku, koji doista proturječi i kreposti, koja je u sredini, i porijeku koji je u suvišku. Ali isti porijek koji pripada manjku protivi se i okrutnosti i surovosti, naime otpuštanje ili popuštanje, jer Grgur kaže u XX knjizi Moral., „nek bude ljubav, ali ne ona koja omekšava, nek bude strogost, ali ne ona koja ogorčuje. Nek bude revnost, ali ne ona koja neumjereno surovo postupa, nek bude pobožnost, ali ne ona koja štedi više nego što dolikuje“. Dakle, surovost je isto što i okrutnost.
Naprotiv, Seneka kaže u II knjizi de Clement., da se „onaj koji nije uvrijeđen, niti se srdi na grješnika, ne naziva okrutnim, nego divljim ili surovim“.
Odgovaram: naziv surovosti i divljaštva preuzima se iz sličnosti sa zvijerima, koje se također nazivaju surovima. Naime, takve životinje nanose štetu ljudima da bi se hranile njihovim tijelima, a ne iz nekog razloga pravednosti, čije razmatranje pripada jedino razumu. I zato se, govoreći ispravno, divljaštvo ili surovost naziva ono prema čemu netko u nanošenju kazni ne razmatra nikakvu krivnju onoga tko se kažnjava, nego samo to što se raduje u mučenju ljudi. I tako je jasno da je to sadržano pod bestijalnošću, jer takvo radovanje nije ljudsko, nego bestijalno, koje proizlazi ili iz zle navike ili iz iskvarenosti naravi, kao i druge takve bestijalne naklonosti. Ali okrutnost uvažava krivnju u onome tko se kažnjava, ali prelazi mjeru u kažnjavanju. I zato se okrutnost razlikuje od surovosti ili divljaštva kao ljudska zloća od bestijalnosti, kako se kaže u VII. Ethic.
Odgovor na 1. prigovor: clementia je ljudska krepost, stoga joj se izravno protivi okrutnost, koja je ljudska zloća. Ali surovost ili divljaštvo sadržano je pod bestijalnošću. Stoga se ne protivi izravno clementii, nego preizvrsnijoj kreposti, koju Filozof naziva herojskom ili božanskom, za koju se čini da prema nama pripada darovima Duha Svetoga. Stoga se može reći da se surovost izravno protivi daru pobožnosti.
Odgovor na 2. prigovor: severus se ne naziva jednostavno surovim, jer to zvuči na porijek, nego se naziva surovim glede istine, radi neke sličnosti surovosti, koja nije umanjivanje kazni.
Odgovor na 3. prigovor: otpuštanje u kažnjavanju nije porijek osim utoliko što se propušta red pravednosti, po kojem netko treba biti kažnjen radi krivnje, koju okrutnost nadilazi. A surovost posve ne uvažava taj red. Stoga se otpuštanje kažnjavanja izravno protivi okrutnosti, a ne surovosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.