II-II, q. 158, a. 8
Ima li suprotni vrag
Prigovor 1. Čini se da nema nikakva poroka suprotstavljenog srditosti, koji proizlazi iz manjka srditosti. Jer ništa nije grješno po čemu se čovjek uzdiže Bogu. Ali po tome što je čovjek posve bez srditosti, nalikuje Bogu, koji sudi s mirnoćom. Dakle, čini se da nije grješno posve nemati srditost.
Prigovor 2. Nadalje, manjak onoga što ni za što nije korisno nije grješan. Ali pokret srditosti ni za što nije koristan, kako dokazuje Seneka u knjizi koju je napisao o srditosti. Dakle, čini se da manjak srditosti nije grješan.
Prigovor 3. Nadalje, čovjekovo zlo, prema Dioniziju, jest biti mimo razuma. Ali, oduzevši svaki pokret srditosti, još uvijek ostaje cjelovit sud razuma. Dakle, nikakav manjak srditosti ne uzrokuje porok.
Naprotiv, Krizostom kaže nad Matejem: „Tko se s razlogom ne srdi, griješi. Jer nerazumna strpljivost sije poroke, hrani nemar, i poziva na zlo ne samo zle, nego i dobre“.
Odgovaram: srditost se može shvatiti dvostruko. Na jedan način, jednostavan pokret volje po kojemu netko ne iz strasti, nego iz suda razuma nanosi kaznu. I tako je manjak srditosti bez sumnje grijeh. I na ovaj se način srditost prima u riječima Krizostoma, koji ondje kaže: „Srditost koja je s razlogom nije srditost, nego sud. Jer se srditost vlastito razumijeva kao uzbuđenje strasti, tko se pak srdi s razlogom, njegova srditost nije iz strasti. Zato se kaže da sudi, a ne da se srdi“. Na drugi se način srditost prima za pokret osjetne težine, koji je sa strasti i tjelesnom promjenom. I taj pokret u čovjeku iz nužnosti slijedi za jednostavnim pokretom volje, jer niža težina naravno slijedi pokret više težine, osim ako se nešto protivi. I zato ne može potpuno nedostajati pokret srditosti u osjetnoj težini, osim po oduzimanju ili slabosti voljnoga pokreta. I zato posljedično i manjak strasti srditosti je grješan, kao i manjak voljnoga pokreta za kažnjavanjem u skladu sa sudom razuma.
Odgovor na 1. prigovor: onaj tko se totalno ne srdi kada se treba srditi, oponaša doduše Boga s obzirom na nedostatak strasti, ali ne s obzirom na to da Bog kažnjava iz suda.
Odgovor na 2. prigovor: strast srditosti korisna je, kao i svi drugi pokreti osjetne težine, za to da čovjek spremnije izvrši ono što razum nalaže. Inače bi uzalud u čovjeku bila osjetna težina, premda narav ništa ne čini uzalud.
Odgovor na 3. prigovor: u onome tko uredno djeluje, sud razuma nije samo uzrok jednostavnoga pokreta volje, nego također i strasti osjetne težine, kako je rečeno, i zato, kao što je uklanjanje učinka znak uklanjanja uzroka, tako je također uklanjanje srditosti znak uklanjanja suda razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.