Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 158, a. 1

Može li srdžba ikada biti dopuštena

Prigovor 1. Čini se da srditost ne može biti dopuštena. Jer Jeronim, tumačeći ono iz Mt 5: „Tko se srdi na brata svoga“ itd., kaže: „U nekim se kodeksima dodaje: bez razloga; inače je u pravima izrečen određen sud, i srditost se potpuno uklanja“. Dakle, srditi se ni na koji način nije dopušteno.

Prigovor 2. Nadalje, prema Dioniziju, u 4. poglavlju djela De div. nom., „zlo je duše biti bez razuma“. Ali srditost je uvijek bez razuma. Ta Filozof kaže u VII. Ethic. da „srditost ne sluša savršeno razum“. I Grgur kaže u 5. knjizi Moral. da „kad srditost uzdrma duševni mir, na neki je način uznemiruje razderanu i rastrojenu“. I Kasijan kaže u knjizi De institutis coenobiorum: „Kipući pokret srditosti, iz kojega god razloga bio, zasljepljuje oko srca“. Dakle, uvijek je zlo srditi se.

Prigovor 3. Nadalje, srditost je težnja za osvetom, kako kaže Glosa na Lev 19: „Ne mrzi brata svoga u srcu svome“. Ali težiti osveti ne čini se dopuštenim, nego je to pridržano Bogu, u skladu s onim iz Pnz 32: „Moja je osveta“. Dakle, čini se da je uvijek zlo srditi se.

Prigovor 4. Nadalje, sve ono što nas odvraća od božanske sličnosti jest zlo. Ali srditi se uvijek nas odvraća od božanske sličnosti, jer Bog sudi s mirnoćom, kako se nalazi u Mudr 12. Dakle, uvijek je zlo srditi se.

Naprotiv, Krizostom kaže nad Matejem: „Tko se srdi bez razloga, bit će podvrgnut sudu, tko se pak srdi s razlogom, neće biti podvrgnut sudu. Jer ako srditosti ne bude, niti pouka koristi, niti sudovi stoje, niti se zločini obuzdavaju“. Dakle, nije uvijek zlo srditi se.

Odgovaram: srditost je, u vlastitom smislu govoreći, strast osjetne težine, od koje se srčana moć naziva srditom, kako je gore rečeno kad se raspravljalo o strastima. Valja pak ovo razmotriti oko duševnih strasti, da se zlo u njima može naći na dvojak način. Na jedan način, iz same vrste strasti. Ona se pak razmatra s obzirom na objekt strasti. Poput zavisti koja po svojoj vrsti sadrži neko zlo, jer je žalost zbog dobra drugih, što se po sebi protivi razumu. Stoga zavist, čim se imenuje, odaje nešto zla, kako Filozof kaže u II. Ethic. To pak ne priliči srditosti, koja je težnja za osvetom, jer se osveta može težiti i dobro i zlo. Na drugi se način zlo nalazi u nekoj strasti s obzirom na njezinu kvantitetu, to jest s obzirom na njezino preobilje ili manjak. I tako se zlo može naći u srditosti, naime kada se tko srdi više ili manje, mimo ispravna razuma. Ako se pak tko srdi u skladu s ispravnim razumnim pravorijekom, tada je srditi se pohvalno.

Odgovor na 1. prigovor: stoici su srditost i sve ostale strasti nazivali nekim afektima koji postoje mimo reda razuma, i u skladu s tim su postavljali da su srditost i sve ostale strasti zla, kako je gore rečeno kad se raspravljalo o strastima. I u tom smislu Jeronim uzima srditost, jer govori o srditosti kojom se tko srdi protiv bližnjega kao hoteći njegovo zlo. Ali prema peripateticicima, čije mišljenje više odobrava Augustin u 9. knjizi De Civ. Dei, srditost i druge duševne strasti nazivaju se pokretima osjetne težine, bilo da su umjerene prema razumu ili nisu. I u skladu s tim srditost nije uvijek zla.

Odgovor na 2. prigovor: srditost se dvojako može odnositi prema razumu. Doista, na jedan način, prethodno. I tako privlači razum iz njegove ispravnosti, odakle ima narav zla. Na drugi način, posljedično, utoliko naime ukoliko se osjetna težina pokreće protiv poroka u skladu s redom razuma. I ta je srditost dobra, koja se naziva srditost iz revnosti. Odakle Grgur kaže u 5. knjizi Moral.: „Valja se nadasve brinuti da srditost, koja se uzima kao oruđe kreposti, ne vlada umom, da ne predsjeda poput gospodarice, nego da, poput sluškinje pripravne za poslušnost, nikada ne odstupa iza leđa razuma“. Ta pak srditost, makar u samom izvršenju čina donekle ometala sud razuma, ipak ne uklanja ispravnost razuma. Odakle Grgur ondje kaže da „srditost iz revnosti uznemiruje oko razuma, ali srditost iz poroka ga zasljepljuje“. Nije pak protivno razumu kreposti da se prekine razmatranje razuma u izvršenju onoga što je razum razmotrio. Jer bi i umijeće bilo ometano u svom činu ako bi, dok treba djelovati, razmatralo o onome što treba učiniti.

Odgovor na 3. prigovor: težiti osveti radi zla onoga koga treba kazniti nedopušteno je. Ali težiti osveti radi ispravljenja poroka i očuvanja dobra pravednosti pohvalno je. I u to može težiti osjetna težina utoliko ukoliko je pokreće razum. A dok se osveta vrši u skladu s redom suda, vrši se od Boga, čiji je službenik vlast koja kažnjava, kako se kaže u Rim 13.

Odgovor na 4. prigovor: Bogu možemo i moramo biti slični u težnji za dobrom, ali u načinu težnje mu uopće ne možemo biti slični; jer u Bogu nema osjetne težine, kao u nama, čiji pokret treba služiti razumu. Odakle Grgur kaže u 5. knjizi Moral. da se „tada um izgrađuje snažnije protiv poroka kada je srditost podložena razumu i služi mu“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.