II-II, q. 157, a. 1
Jesu li blagost i krotkost isto
Prigovor 1. Čini se da su blagost i krotkost posve isto. Krotkost je naime upraviteljica srdžaba, kako Filozof kaže u IV. Ethic.. Srdžba je pak težnja za osvetom. „Budući da je dakle blagost blagostanost višega nasuprot nižemu u postavljanju kazna“, kako Seneka kaže u 2. knjizi O blagosti; po kaznama se pak vrši osveta, čini se da su blagost i krotkost isto.
Prigovor 2. Nadalje, Tulije kaže u II. Rhetoric., da je „blagost krepost po kojoj se duh uzbuđen u mržnju na nekoga, dobrohotnošću zadržava“, i tako se čini da je blagost upraviteljica mržnje. Ali mržnja se, kako Augustin kaže, uzrokuje od srdžbe, oko koje je krotkost. Dakle, čini se da su krotkost i blagost isto.
Prigovor 3. Nadalje, isti porok se ne suprotstavlja različitim krepostima. Ali isti porok se protivi krotkosti i blagosti, naime okrutnost. Dakle, čini se da su krotkost i blagost posve isto.
Naprotiv, prema rečenoj Senekinoj definiciji, blagost je blagostanost višega nasuprot nižemu. Krotkost pak nije samo višega prema nižemu, nego bilo koga prema bilo kome. Dakle, krotkost i blagost nisu posve isto.
Odgovaram: kao što se kaže u II. Ethic., moralna krepost sastoji se oko strasti i čina. Unutarnje su strasti naime počela vanjskih čina, ili također zapreke. I zato kreposti koje umjeravaju strasti na neki način susreću se u istom učinku s krepostima koje umjeravaju čine, premda se razlikuju po vrsti. Kao što pravednosti vlastito pripada suspregnuti čovjeka od krađe, na što se netko nagnjuje neurednom ljubavlju ili požudom novca, koje se umjeravaju darežljivošću, i zato darežljivost susreće se s pravednošću u ovom učinku koji je suzdržati se od krađe. I to se također mora motriti u predloženom pitanju. Naime, iz strasti srdžbe netko biva pobuđen na to da nanese težu kaznu. A blagosti izravno pripada to da bude smanjiteljica kazna, što bi se doduše moglo priječiti prekomjernošću srdžbe. I zato krotkost, ukoliko zauzdava nalet srdžbe, susreće se u istom učinku s blagošću. Ipak se međusobno razlikuju, ukoliko je blagost upraviteljica vanjskoga kažnjavanja, dok krotkost vlastito umanjuje strast srdžbe.
Odgovor na 1. prigovor: krotkost se vlastito zagleda u samu težnju za osvetom. Ali blagost se zagleda u same kazne koje se izvana primjenjuju za osvetu.
Odgovor na 2. prigovor: čovjekov naklon nagnjuje se na umanjivanje onoga što čovjeku po sebi nije drago. Iz toga pak što netko nekoga ljubi, događa se da mu nije draga po sebi njegova kazna, nego samo u redu prema nečemu drugome, recimo prema pravednosti, ili prema popravku onoga tko se kažnjava. I zato iz ljubavi proizlazi da je netko spreman umanjivati kazne, što pripada blagosti, a iz mržnje se priči takvo umanjivanje. I zbog toga Tulije kaže da se duh uzbuđen u mržnju, naime za teže kažnjavanje, blagošću zadržava, da naime ne nanese oštriju kaznu, ne zato što je blagost izravno upraviteljica mržnje, nego kazne.
Odgovor na 3. prigovor: krotkosti, koja je izravno oko srdžaba, vlastito se suprotstavlja porok srdčivosti, koji označava prekomjernost srdžbe. Ali okrutnost označava prekomjernost u kažnjavanju. Zato Seneka kaže u 2. knjizi O blagosti, da se „okrutnima nazivaju oni koji imaju uzrok za kažnjavanje, a nemaju mjeru“. Oni pak koji u kaznama ljudi uživaju radi njih samih, čak i bez uzroka, mogu se nazvati okrutnima ili divljima, kao da nemaju ljudski naklon, iz kojega čovjek po naravi ljubi čovjeka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.