II-II, q. 154, a. 12
O redoslijedu težine u rečenim vrstama
Prigovor 1. Čini se da grijeh protiv naravi nije najveći grijeh među vrstama nečistoće. Neki je naime grijeh utoliko teži ukoliko se više protivi ljubavi. Ali čini se da se preljub, blud i otmica, koji smjeraju na nanošenje nepravde bližnjemu, više protive ljubavi bližnjega nego grijesi protiv naravi, po kojima se nikome drugome ne nanosi nepravda. Dakle, grijeh protiv naravi nije najveći među vrstama nečistoće.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da su najteži oni grijesi koji se počinjaju protiv Boga. Ali sakrilegij se izravno počinja protiv Boga, jer smjera na nanošenje nepravde božanskom štovanju. Dakle, sakrilegij je teži grijeh nego grijeh protiv naravi.
Prigovor 3. Nadalje, neki se grijeh čini utoliko težim ukoliko se vrši na osobi koju bismo trebali više ljubiti. Ali prema redu ljubavi više trebamo ljubiti osobe s nama povezane, koje se skrnave incestom, nego tuđe osobe, koje se ponekad skrnave grijehom protiv naravi. Dakle, incest je teži grijeh nego grijeh protiv naravi.
Prigovor 4. Nadalje, ako je grijeh protiv naravi najteži, čini se da je utoliko teži ukoliko je više protiv naravi. Ali čini se da je grijeh nečistoće ili mekuštva najviše protiv naravi, jer se ovo najviše čini u skladu s naravi, da jedno bude djelatno, a drugo trpno. Dakle, prema tomu, nečistoća bi bila najteža među grijesima protiv naravi. To je pak lažno. Dakle, grijesi protiv naravi nisu najteži među grijesima nečistoće.
Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi O preljubničkim ženidbama, da je od svih tih grijeha, to jest onih koji pripadaju nečistoći, najgori onaj koji se čini protiv naravi.
Odgovaram: u svakom je rodu najgora korupcija počela, o kojoj ovisno stoje druga. Počela su pak razuma ono što je u skladu s naravi, jer razum, nakon što su pretpostavljena ona koja su od naravi određena, uređuje ostalo prema tomu kako priliči. A to se očituje kako u spekulativnim tako i u djelatnim stvarima. I zato, kao što je u spekulativnim stvarima pogreška oko onih čije je spoznanje čovjeku po naravi usađeno najteža i najsramotnija, tako je u djelatnostima činiti protiv onoga što je određeno u skladu s naravi najteže i najsramotnije. Budući da dakle u grijesima koji su protiv naravi čovjek krši ono što je u skladu s naravi određeno oko spolne uporabe, odatle je da je u takvoj tvari taj grijeh najteži. Nakon njega dolazi incest, koji je, kako je rečeno, protiv naravnoga poštovanja koje dugujemo s osoblju povezanim osobama. Po drugim pak vrstama nečistoće prelazi se samo ono što je određeno u skladu s ispravnim razumom, i to uz pretpostavku naravnih počela. Ali razumu se više protivi da netko spolno opći ne samo protiv onoga što priliči rađanju potomstva, nego i uz nanošenje nepravde drugome. I zato je prosti blud, koji se počinja bez nepravde druge osobe, najmanji među vrstama nečistoće. Veća je pak nepravda ako netko zlorabi ženu podložnu vlasti drugoga radi spolne uporabe nego radi sama čuvanja. I zato je preljub teži nego blud. I oboje se otežava nasiljem. Zbog čega je otmica djevice teža nego blud, a otmica supruge teža nego preljub. I sve se to također otežava na način sakrilegija, kao što je gore rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je red ispravnoga razuma od čovjeka, tako je red naravi od samoga Boga. I zato se u grijesima protiv naravi, u kojima se krši sam red naravi, nanosi nepravda samomu Bogu, ureditelju naravi. Odakle Augustin kaže, u 3. knjizi Confess., „gadosti koje su protiv naravi, treba svugdje i uvijek osuđivati i kažnjavati, kakve bijahu Sodomaca; koje kad bi svi narodi činili, istom bi krivnjom zločina bili podložni po božanskom zakonu, koji nije tako stvorio ljude da se onako jedni s drugima služe. Krši se naime samo zajedništvo koje s Bogom trebamo imati, kada se sama narav čiji je on autor uprlja izopačenošću požude“.
Odgovor na 2. prigovor: i grijesi protiv naravi jesu protiv Boga, kao što je rečeno. I utoliko su teži nego iskvarenost sakrilegija ukoliko je red ljudske naravi usađen stariji i stabilniji nego bilo koji drugi nadodani red.
Odgovor na 3. prigovor: svakom je pojedincu više sjedinjena narav vrste nego bilo koji drugi pojedinac. I zato su grijesi koji se čine protiv naravi vrste teži.
Odgovor na 4. prigovor: težina se u grijehu više motri iz zloporabe nekoga čina nego iz propusta dužnoga korištenja. I zato među grijesima protiv naravi posljednje mjesto drži grijeh nečistoće, koji se sastoji u samome propustu spolnoga općenja s drugima. Najteži je pak grijeh bestijalnosti, gdje se ne čuva dužna vrsta. Odakle nad onim iz Knjige postanka, 37, optuži braću svoju najgorim zločinom, Glosa kaže da su se miješali sa životinjama. Nakon ovoga je pak sodomski grijeh, gdje se ne čuva dužan spol. Nakon ovoga je pak grijeh iz toga što se ne čuva dužan način spolnoga općenja. Više je pak ako nije dužna posuda, nego ako je neurednost u skladu s nekim drugim stvarima koje pripadaju načinu spolnoga općenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.