Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 150, a. 1

Je li pijanstvo grijeh

Prigovor 1. Čini se da pijanstvo nije grijeh. Svaki naime grijeh ima drugi grijeh sebi protivan, kao plašljivosti smionost, a malodušnosti se protivi uobraženost. No pijanstvu se nijedan grijeh ne protivi. Dakle, pijanstvo nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, svaki je grijeh voljan. No nitko ne želi biti pijan, jer nitko ne želi biti lišen uporabe razuma. Dakle, pijanstvo nije grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, tko je drugome uzrok griješenja, griješi. Ako bi dakle pijanstvo bilo grijeh, slijedilo bi da oni koji druge pozivaju na piće kojim se opijaju, griješe. Što se čini posve tvrdim.

Prigovor 4. Nadalje, svim se grijesima duguje popravak. No pijancima se ne primjenjuje popravak, jer Grgur kaže da ih „s oprostom treba ostaviti vlastitoj naravi, da ne postanu gori ako ih se istrgne iz takve navike“. Dakle, pijanstvo nije grijeh.

Naprotiv, apostol kaže u Poslanici Rimljanima: „Ne u gozbama i pijanstvima.“

Odgovaram: pijanstvo se može primiti dvostruko. Na jedan način, ukoliko označuje samu manjkavost čovjeka koja se događa od mnogo popijenoga vina, iz koje biva da nije gospodar svoga razuma. I u tom pogledu pijanstvo ne imenuje krivnju, nego kaznenu manjkavost koja slijedi iz krivnje. Na drugi način pijanstvo može imenovati čin kojim tko zapada u ovu manjkavost. Koji može prouzročiti pijanstvo dvostruko. Na jedan način, od prevelike jakosti vina, mimo mišljenja onoga koji pije. I tako se pijanstvo može dogoditi i bez grijeha, osobito ako se ne događa iz čovjekova nemara, i tako se vjeruje da je Noa bio pijan, kako se čita u Knjizi Postanka. Na drugi način, od neuređene požude i uporabe vina. I tako se postavlja da je pijanstvo grijeh. I sadrži se pod neumjerenošću u jelu kao vrsta pod rodom, jer se neumjerenost u jelu dijeli na proždrljivost i pijanstvo, koje apostol zabranjuje u navedenom autoritetu.

Odgovor na 1. prigovor: kao što Filozof kaže u III. Ethic., neosjetljivost, koja se protivi umjerenosti, ne događa se mnogo. I zato i sama kao i sve njezine vrste, koje se protive različitim vrstama neumjerenosti, nemaju naziva. Odakle je i mana koja se protivi pijanstvu bezimenica. Pa ipak, ako bi tko svjesno u toliko uzdržavao se od vina da znatno optereti narav, ne bi bio čist od krivnje.

Odgovor na 2. prigovor: onaj prigovor polazi o posljedičnoj manjkavosti, koja je nevoljna. No neumjerena uporaba vina je voljna, u kojoj se sastoji narav grijeha.

Odgovor na 3. prigovor: kao što se onaj tko se opija ispričava od grijeha ako ne zna jakost vina, tako se isto i onaj tko poziva nekoga na piće ispričava od grijeha ako ne zna da je takvo stanje onoga koji pije da se od ovoga pića opija. No ako nedostaje neznanje, nijedan se ne ispričava od grijeha.

Odgovor na 4. prigovor: ponekad popravak grješnika treba prekinuti, da ne postane gori, kao što je gore rečeno. Odakle Augustin kaže u pismu biskupu Aureliju, govoreći o gozbama i pijanstvima: „Ne oštro, koliko procjenjujem, ne tvrdo, ne zapovjednički ove se stvari uklanjaju, nego više poučavajući nego zapovijedajući, više opominjući nego prijetnjom. Tako se naime treba postupati s mnoštvom grješnika, a oštrinu valja iskazivati u grijehu malobrojnih.“

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.