Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 15, a. 1

Je li sljepoća uma grijeh

Prigovor 1. Čini se da sljepoća uma nije grijeh. Ono naime što ispričava od grijeha, čini se da nije grijeh. Ali sljepoća ispričava od grijeha, veli se naime u Iv 9: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha“. Dakle, sljepoća uma nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, kazna se razlikuje od krivnje. Ali sljepoća uma neka je kazna, kako je bjelodano po onome što se nalazi u Iz 6: „Oslijepi srce ovoga puka“; ne bi naime bila od Boga, budući da je zlo, kad ne bi kazna bila. Dakle, sljepoća uma nije grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, svaki je grijeh svojevoljan, kako Augustin veli. Ali sljepoća uma nije svojevoljna, jer kako Augustin veli u X Confess.: „Spoznati sjajnu istinu svi ljube“; i u Prop 11 veli se: „Slatko je svjetlo, i ugodno je očima gledati sunce“. Dakle, sljepoća uma nije grijeh.

Naprotiv, Grgur u XXXI Moral. postavlja sljepoću uma među mane koje se uzrokuju iz bludnosti.

Odgovaram: kao što je tjelesna sljepoća lišenost onoga što je počelo tjelesnoga gledanja, tako je također sljepoća uma lišenost onoga što je počelo duševnoga ili umskoga gledanja. Čije je počelo trostruko. Jedno doduše jest svjetlo naravnoga razuma. I to svjetlo, budući da pripada vrsti razumne duše, nikada se ne oduzima od duše. Sprečava se ipak katkad od vlastitoga čina po zaprekama nižih snaga, koje ljudski razum treba za razumijevanje, kao što je bjelodano u luđacima i bjesomučnima, kako je u prvom dijelu rečeno. Drugo je pak počelo umskoga gledanja neko habitualno svjetlo nadodano naravnom svjetlu razuma. I to se doduše svjetlo katkad oduzima od duše. I takvo je lišenje sljepoća koja je kazna, prema tome što se lišenost svjetla milosti postavlja kao neka kazna. Stoga se veli o nekima u Mudr 2: „Oslijepi ih zloća njihova“. Treće je počelo umskoga gledanja neko razumljivo počelo po kojemu čovjek razumije ostalo. Kojemu se razumljivom počelu čovjekov um može posvetiti ili ne posvetiti. A da mu se ne posveti događa se na dva načina. Katkad doduše iz toga što ima volju koja se svojevoljno odvraća od razmatranja takva počela, prema onome iz Psalma: „Nije htio razumjeti da bi dobro činio“. Na drugi način, po zaokupljenosti uma oko drugih stvari koje više ljubi, kojima se od promatranja ovoga počela um odvraća, prema onome iz Psalma: „Pade oganj“, naime požude, „i ne vidješe sunca“. I na oba načina sljepoća uma jest grijeh.

Odgovor na 1. prigovor: sljepoća koja ispričava od grijeha jest ona koja nastaje iz naravnoga nedostatka onoga tko ne može vidjeti.

Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog polazi od druge sljepoće, koja je kazna.

Odgovor na 3. prigovor: razumjeti istinu svakomu je po sebi privlačno. Može ipak po akcidentu nekomu biti mrsko, ukoliko se naime po tome čovjek priječi od drugih stvari koje više ljubi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.