II-II, q. 147, a. 5
O vremenu posta
Prigovor 1. Čini se da vremena crkvenoga posta nisu prikladno određena. Čita se naime u Mt 4 da je Krist odmah nakon krštenja započeo post. Mi se pak moramo ugledati na Kristu, u skladu s onim iz 1 Kor 4: „Ugledatelji moji budite, kao i ja Krista.“ Dakle i mi trebamo obaviti post odmah nakon Bogojavljenja, u kojemu se slavi Kristovo krštenje.
Prigovor 2. Nadalje, obredne propise Staroga zakona nije dopušteno obdržavati u Novom zakonu. Ali postovi u određenim mjesecima pripadaju svetkovinama Staroga zakona, jer se kaže u Zah 8: „Post četvrtoga, i post petoga, i post sedmoga, i post desetoga bit će domovini Judinoj na radost i veselje, i na sjajne svetkovine.“ Dakle, postovi posebnih mjeseci, koji se nazivaju četiriju godišnjih doba, neprikladno se obdržavaju u Crkvi.
Prigovor 3. Nadalje, prema Augustinu u knjizi De consensu Evangelistarum, kakav je post nevolje, takav je i post klicanja. Ali duhovno klicanje ponajviše visi nad vjernicima od Kristova uskrsnuća. Dakle, u vremenu pedesetnice, u kojemu Crkva svetkuje radi uskrsnuća Gospodnjega, na dane nedjeljne, u kojima se vrši spomen uskrsnuća, trebaju se navijestiti neki postovi.
Naprotiv, opći je crkveni običaj.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, post se usmjerava na dvoje, naime na uklanjanje krivnje i na uzdizanje duha u nebeske stvari. Zato je u ona vremena trebalo posebno navijestiti postove u koja je trebalo ljude očistiti od grijeha i duh vjernika uzdignuti k Bogu po pobožnosti. To se pak ponajviše nadvija prije pashalne svetkovine. U njoj se i krivnje otpuštaju po krštenju, koje se svečano slavi u vazmenom bdjenju, kada se obnavlja spomen Gospodnjega ukopa, jer se po krštenju suukopavamo Kristu u smrt, kako se kaže u Rim 6. Također na blagdan Pashe ponajviše valja duh čovjekov po pobožnosti uzdignuti na slavu vječnosti, koju je Krist uskrsnućem započeo. I zato neposredno prije pashalne svetkovine Crkva je odredila da treba postiti, a iz istoga razloga i u bdjenjima glavnih blagdana, u kojima se trebamo pripremiti da pobožno slavimo predstojeće blagdane. Slično tako crkveni običaj ima da se u svakom četvrtom dijelu svete godine dijele sveti redovi (u znak čega je Gospodin nahranio četiri tisuće ljudi s pet kruhova, kojima se označava godina novoga zavjeta, kako Jeronim kaže ondje), za čije primanje se postom trebaju pripremiti i oni koji zaređuju, i oni koji se imaju zarediti, pa i sav narod, za čiju se korist zaređuju. Zato se i čita u Lk 6 da je Gospodin, prije izbora učenika, izišao na goru moliti, što tumačeći Ambrozije kaže: „Što ti priliči učiniti kada želiš započeti neku službu pobožnosti, kada se Krist, poslavši apostole, najprije pomolio?“ Razlog pak broju, što se tiče korizmenoga posta, trostruk je, prema Grguru. Prvi je naime „jer se krepost Dekaloga ispunjava kroz četiri knjige svetoga Evanđelja, a broj deset pomnožen četverostruko izrasta u četrdeset. Ili jer u ovome smrtnom tijelu sastojimo od četiri elementa, čijom voljom upadamo u Gospodnje zapovijedi, koje su primljene preko Dekaloga. Zato je dostojno da isto tijelo četrdeset puta mučimo. Ili jer nastojimo Bogu prikazati desetine dana. Dok se naime godina vodi kroz tristo i šezdeset dana, a mi se mučimo kroz trideset i šest dana“, koji su dani posta u šest tjedana Korizme, „takoreći dajemo Bogu desetine naših godina.“ Prema Augustinu se pak pridodaje četvrti razlog. Naime, stvoritelj je Trojstvo, Otac i Sin i Duh Sveti. Nevidljivom se stvorenju pak duguje trostruki broj, jer smo zapovjeđeni ljubiti Boga iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma. Vidljivom se stvorenju pak duguje četverostruki, zbog toploga i hladnoga, vlažnoga i suhoga. Tako se dakle po desetercu označavaju sve stvari, koji ako se pomnoži s četverostrukim, koji priliči tijelu po kojemu se vrši uprava, čini broj četrdeset. Pojedini se pak postovi četiriju godišnjih doba sadrže u tri dana, radi broja mjeseci koji priliči bilo kojemu godišnjem dobu. Ili radi broja svetih redova koji se u ta vremena dijele.
Odgovor na 1. prigovor: Krist nije trebao krštenje radi samoga sebe, nego da nam preporuči krštenje. I zato mu nije priličilo da posti prije svojega krštenja, nego nakon krštenja, da bi nas pozvao na post prije našega krštenja.
Odgovor na 2. prigovor: Crkva ne obdržava postove četiriju godišnjih doba ni posve u ona vremena u koja su ih obdržavali Židovi, niti pak radi istih razloga. Oni su naime postili u srpnju, koji je četvrti mjesec od travnja koji drže prvim, jer je tada Mojsije, silazeći s gornje gore Sinai, razbio ploče zakona; i po Jeremiji, prvi su put bili razvaljeni zidovi grada. U petom pak mjesecu, koji se kod nas zove kolovoz, kad je zbog uhoda nastala buna u narodu, bili su zapovjeđeni da ne uzlaze na goru, i u ovom je mjesecu od Nabukodonozora, a kasnije od Tita, hram u Jeruzalemu bio spaljen. U sedmom pak, koji se zove listopad, ubijen je Godolija i ostatak je naroda raspršen. U desetom pak mjesecu, koji se kod nas zove siječanj, narod postavljen s Ezekielom u sužanjstvo čuo je da je hram srušen.
Odgovor na 3. prigovor: post klicanja proizlazi iz poticaja Duha Svetoga, koji je duh slobode. I zato taj post ne treba spadati pod zapovijed. Postovi dakle koji se ustanovljuju crkvenom zapovijedi jesu više postovi nevolje, koji ne priliče u dane radosti. Zbog čega Crkva nije ustanovila post u cijelom pashalnom vremenu, pa ni u nedjeljne dane. U njima, ako bi tko postio protivno običaju kršćanskoga naroda, koji se, kako kaže Augustin, ima držati za zakon; ili pak iz neke zablude, kao što manihejci poste smatrajući takav post nužnim, ne bi bili bez krivnje, premda je sam post promatran sam po sebi u svako vrijeme pohvalan, u skladu s onim što Jeronim kaže Lucinu: „Kamo sreće da možemo u svako vrijeme postiti!“
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.