Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 140, a. 1

O zapovijedima same hrabrosti

Prigovor 1. Čini se da se u božanskom zakonu ne prikladno predaju zapovijedi hrabrosti. Novi zakon je naime savršeniji od staroga zakona. Ali u starom se zakonu postavljaju neke zapovijedi hrabrosti, kako je očito u Ponovljenom zakonu 20. Dakle, i u novom su zakonu trebale biti dane neke zapovijedi hrabrosti.

Prigovor 2. Nadalje, potvrdne se zapovijedi čine jačima od niječnih zapovijedi, jer potvrdne uključuju niječne, ali ne obratno. Neprikladno se dakle u božanskom zakonu postavljaju samo niječne zapovijedi hrabrosti, koje zabranjuju strah.

Prigovor 3. Nadalje, hrabrost je jedna od glavnih kreposti, kao što je gore utvrđeno. Ali zapovijedi su uređene prema krepostima kao prema svršecima, odakle im trebaju biti razmjerne. Dakle, i zapovijedi hrabrosti su se trebale postaviti među zapovijedi Dekaloga, koje su glavne zapovijedi zakona.

Naprotiv, to je očito iz predaje svetoga Pisma.

Odgovaram: zapovijedi zakona uređene su prema nakani zakonodavca. Odakle, prema različitim svršecima koje zakonodavac namjerava, potrebno je da se zapovijedi zakona na različit način ustanove. Odakle su i u ljudskim stvarima druge demokratske zapovijedi, druge kraljevske, druge tiranijske. Svršetak pak božanskoga zakona jest da čovjek prione uz Boga. I zato se zapovijedi božanskoga zakona, kako o hrabrosti tako i o ostalim krepostima, daju u skladu s tim kako priliči uređenju uma u Boga. I zbog toga se u Ponovljenom zakonu 20 kaže: „ne bojte se njih, jer Gospodin Bog vaš je usred vas, i za vas će se boriti protiv protivnika“. Ljudski se zakoni pak uređuju prema nekim ovozemaljskim dobrima. Prema čijem se stanju zapovijedi hrabrosti nalaze u ljudskim zakonima.

Odgovor na 1. prigovor: stari zavjet je imao vremenite obećanja, a novi duhovna i vječna, kao što Augustin kaže protiv Fausta. I zato je bilo nužno da se u starom zakonu narod pouči na koji način treba ratovati također tjelesno, radi stjecanja zemaljskog posjeda. U novom pak ljudi su trebali biti poučeni na koji se način, duhovno se boreći, dolazi do posjeda vječnoga života, u skladu s onim iz Mateja 11: „kraljevstvo nebesko trpi nasilje, i siloviti ga otimaju“. Odakle i Petar zapovijeda u posljednjoj glavi 1. Petrove: „vaš protivnik đavao, kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždre, kojemu se oprite jaki u vjeri“; i Jakov 4: „oprite se đavlu, i pobjeći će od vas“. Budući da se ipak ljudi koji teže k duhovnim dobrima mogu od njih odvući po tjelesnim pogiblima, trebalo je i u božanskom zakonu dati zapovijedi hrabrosti za hrabro podnošenje vremenitih zala, u skladu s onim iz Mateja 10: „ne bojte se onih koji ubijaju tijelo“.

Odgovor na 2. prigovor: zakon svojim zapovijedima ima opću pouku. One pak stvari koje valja činiti u pogiblima ne mogu se svesti na nešto opće, kao one koje valja izbjegavati. I zato se zapovijedi hrabrosti više daju niječno nego potvrdno.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno, zapovijedi Dekaloga se postavljaju u zakonu kao prva počela, koja odmah moraju biti svima poznata. I zato su zapovijedi Dekaloga trebale biti ponajprije o djelima pravednosti, u kojima se očitovano nalazi razlog dužnosti, a ne o djelima hrabrosti, jer se ne čini tako očitovano dužnim da netko ne strahuje od smrtnih pogibli.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.