Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 137, a. 1

Je li ustrajnost krepost

Prigovor 1. Čini se da ustrajnost nije krepost. Jer, kako Filozof kaže u VII. Ethic., „suzdržljivost je jača od ustrajnosti“. No suzdržljivost nije krepost, kako se kaže u IV. Ethic.. Dakle, ustrajnost nije krepost.

Prigovor 2. Nadalje, „krepost je ono po čemu se pravedno živi“, prema Augustinu u knjizi O slobodnoj volji. No kao što sam kaže u knjizi O ustrajnosti, „nitko se ne može nazvati da ima ustrajnost dok god živi, osim ako ustraje sve do smrti“. Dakle, ustrajnost nije krepost.

Prigovor 3. Nadalje, nepromjenjivo ustrajati u djelu kreposti traži se za svaku krepost, kako je očito u II. Ethic.. No to pripada pojmu ustrajnosti, jer Tulije kaže u svojoj retorici da je „ustrajnost u dobro promišljenu razumu stabilno i vječno prebivanje“. Dakle, ustrajnost nije posebna krepost, nego uvjet svake kreposti.

Naprotiv, Andronik kaže da je „ustrajnost habitus onoga čega se treba držati i čega se ne treba držati, i obojega“. No habitus koji nas uređuje da nešto dobro činimo ili propuštamo jest krepost. Dakle, ustrajnost je krepost.

Odgovaram: prema Filozofu u II. Ethic., „krepost je oko teškoga i dobra“. I zato gdje god se javlja poseban razlog teškoće ili dobra, ondje je posebna krepost. A djelo kreposti može imati dobrotu i teškoću iz dvoga. Jednom naime način, iz same vrste čina, koja se prima prema razlogu vlastitoga predmeta. Drugom načinu, iz same dugotrajnosti vremena, jer samo to što se dugo ustraje u nečem teškom ima posebnu teškoću. I zato dugo ustrajati u nekom dobru sve do dovršetka pripada posebnoj kreposti. Stoga kao što su umjerenost i hrabrost posebne kreposti time što jedna od njih umiruje užitke opipa, što po sebi ima teškoću, a druga umiruje strahove i odvažnosti oko pogibelji smrti, što je također po sebi teško; tako je i ustrajnost neka posebna krepost kojoj pripada u ovim ili u drugim krepostnim djelima podnositi dugotrajnost kako je nužno.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof ondje uzima ustrajnost utoliko što netko ustraje u onima u kojima je ponajteže dugo podnositi. No nije teško podnositi dobra, nego zla. A zla koja su pogibelji smrti najvećim dijelom ne podnose se dugo, jer najčešće brzo prolaze. Odakle s obzirom na njih nije prvorazredna hvala ustrajnosti. Među drugim pak zlima, prvorazredna su ona koja se protive užicima opipa, jer se takva zla motre oko potreba života, recimo oko manjka jela i drugih takvih stvari, koje ponekad prijete da ih treba dugo podnositi. No nije teško to dugo podnositi onome tko se oko toga previše ne žalosti, niti se u protivnim dobrima previše ne sladi, kako je očito kod umjerenoga, u kojemu takve strasti nisu žestoke. No ponajviše je to teško u onome tko je oko toga žestoko pogođen, budući da nema savršenu krepost koja preinačuje ove strasti. I zato, ako se ustrajnost uzme na ovaj način, nije savršena krepost, nego je nešto nesavršeno u rodu kreposti. Ako pak uzmemo ustrajnost utoliko što netko u bilo kojem teškom dobru dugo ustraje, to može pristajati i onome tko ima savršenu krepost. Kojemu, premda je ustrajati manje teško, ipak ustraje u dobru koje je savršenije. Odakle takva ustrajnost može biti krepost, jer se savršenstvo kreposti više motri prema razlogu dobra nego prema razlogu teškoga.

Odgovor na 2. prigovor: istim se imenom ponekad imenuje i krepost i čin kreposti, kako Augustin kaže uz Ivanovo evanđelje: „Vjera je vjerovati ono što ne vidiš.“ Ipak, može se dogoditi da netko ima habitus kreposti koji ipak ne vrši čin, kao što siromašan čovjek ima habitus velikodušnosti, a ipak ne vrši čin. Ponekad pak netko tko ima habitus počinje doduše vršiti čin, ali ga ne dovršava, recimo ako graditelj počne graditi i ne dovrši kuću. Tako dakle treba reći da se ime ustrajnosti ponekad uzima za habitus kojim netko izabire ustrajati, a ponekad za čin kojim netko ustraje. I ponekad onaj tko ima habitus ustrajnosti izabire doduše ustrajati, i počinje izvršavati ustrajući nakratko; ipak ne dovršava čin, jer ne ustraje sve do kraja. A dvojak je kraj, jedan naime koji je kraj djela; a drugi koji je kraj ljudskoga života. Po sebi pak ustrajnosti pripada da netko ustraje sve do svršetka kreposnoga djela, kao što je to da vojnik ustraje sve do kraja borbe, a velikodušni sve do dovršetka djela. A postoje neke kreposti čiji čin treba trajati čitav život, kao što su vjera, nada i ljubav, jer gledaju na posljednji kraj čitava ljudskoga života. I zato s obzirom na ove kreposti, koje su glavne, ne dovršava se čin ustrajnosti sve do kraja života. I u skladu s tim Augustin uzima ustrajnost za dovršeni čin ustrajnosti.

Odgovor na 3. prigovor: kreposti nešto može pristajati dvostruko. Na jedan način, iz vlastite nakane svrhe. I tako dugo ustrajati sve do kraja u dobru pripada posebnoj kreposti koja se zove ustrajnost, koja to namjerava kao posebnu svrhu. Na drugi način, iz usporedbe habitusa prema subjektu. I tako nepromjenjivo ustrajati slijedi svaku krepost, utoliko što je kakvoća koju je teško pomaknuti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.