II-II, q. 136, a. 1
Je li strpljivost krepost
Prigovor 1. Čini se da strpljivost nije krepost. Kreposti su naime najsavršenije u domovini, kako Augustin kaže u 14. knjizi De Trin.. No ondje nema strpljivosti, jer ondje nema nikakvih zala koja bi trebalo podnositi, u skladu s onim iz 49. poglavlja Izaije i 21. poglavlja Otkrivenja: „Neće ogladnjeti ni ožednjeti, i neće ih udarati žega ni sunce“. Dakle, strpljivost nije krepost.
Prigovor 2. Nadalje, nikakva se krepost ne može naći u zlim ljudima, jer je krepost ono što onoga tko je ima čini dobrim. No strpljivost se ponekad nalazi u zlim ljudima, što je očito kod lakomaca, koji strpljivo podnose mnoga zla da bi zgrnuli novac, u skladu s onim iz 5. poglavlja Propovjednika: „Sve dane svoga života jede u tami, i u mnogim brigama, i u nevolji i tuzi“. Dakle, strpljivost nije krepost.
Prigovor 3. Nadalje, plodovi se razlikuju od kreposti, kako je gore rečeno. No strpljivost se stavlja među plodove, kao što je očito u Poslanici Galaćanima 5. Dakle, strpljivost nije krepost.
Naprotiv, Augustin u knjizi O strpljivosti kaže: „Krepost duše koja se naziva strpljivost toliko je velik dar Božji da se i strpljivost onoga koji nam je daruje navješćuje“.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, moralne kreposti usmjerene su prema dobru utoliko što čuvaju dobro razuma protiv naleta strasti. Između ostalih strasti pak, tuga je djelotvorna u sprječavanju dobra razuma, u skladu s onim iz 2. Poslanice Korinćanima 7: „Tuga ovoga svijeta rađa smrt“; i Sir 30: „Mnoge je ubila tuga, i nema koristi u njoj“. Odakle je nužno imati neku krepost po kojoj se dobro razuma čuva protiv tuge, da naime razum ne podlegne tuzi. To pak čini strpljivost. Odakle Augustin u knjizi O strpljivosti kaže da je „strpljivost čovjeka ona kojom zla podnosimo ravnim duhom“, to jest bez uznemirenosti tugom, „da ne bismo zlim duhom napustili dobra po kojima dolazimo do boljih“. Odakle je očito da je strpljivost krepost.
Odgovor na 1. prigovor: moralne kreposti ne ostaju u domovini u skladu s istim činom koji imaju na putu, naime po usporedbi s dobrima sadašnjega života, koja neće ostati u domovini, nego po usporedbi s ciljem koji će biti u domovini. Kao što pravednost u domovini neće biti oko kupoprodaja i drugih stvari koje pripadaju sadašnjem životu, nego u onome što je podložnost Bogu. Slično čin strpljivosti u domovini neće biti u podnošenju nečega, nego u uživanju u dobrima u koja smo htjeli dospjeti trpeći. Odakle Augustin u 14. knjizi O državi Božjoj kaže da „u domovini neće biti same strpljivosti, koja nije nužna osim ondje gdje treba podnositi zla, nego će vječno biti ono po što se dolazi preko strpljivosti“.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u knjizi O strpljivosti, „strpljivima se vlastito nazivaju oni koji radije podnose zla ne čineći ih, negoli da ih ne podnose čineći ih“. Kod onih pak koji podnose zla da bi činili zla, strpljivost nije za čuđenje niti za hvalu, jer je nema, nego je za čuđenje okorjelost, a strpljivost se treba zanijekati“.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, plod u svom pojmu označava određenu radost. „Djelovanja su kreposti pak ugodna po sebi“, kako se kaže u 1. knjizi Nikomahove etike. Običaj je pak da se nazivom kreposti označavaju i čini kreposti. I zato se strpljivost, s obzirom na habitus, postavlja kao krepost, a s obzirom na radost koju ima u činu, postavlja se kao plod, i to ponajviše s obzirom na to što se po strpljivosti duh čuva da ne bude ugušen tugom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.