Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 135, a. 2

O mani njoj suprotnoj

Prigovor 1. Čini se da sitničavosti nije suprotna nijedna mana. Malomu se naime suprotstavlja veliko. No veličasnost nije mana, nego krepost. Dakle, sitničavosti se ne suprotstavlja mana.

Prigovor 2. Nadalje, budući da je sitničavost mana iz manjka, kako je rečeno, čini se da bi, ako bi neka mana bila suprotna sitničavosti, ona se sastojala samo u prekomjernom trošenju. „No oni koji troše mnogo ondje gdje bi trebalo potrošiti malo, troše malo ondje gdje bi trebalo potrošiti mnogo“, kako se kaže u 4. knjizi Nikomahove etike, i tako imaju nešto od sitničavosti. Dakle, nema nikakve mane suprotne sitničavosti.

Prigovor 3. Nadalje, moralna djela primaju vrstu od svrhe, kako je rečeno. No oni koji prekomjerno troše, čine to radi razmetanja bogatstvom, kako se kaže u 4. knjizi Nikomahove etike. To pak pripada ispraznoj slavi, koja se suprotstavlja velikašnosti, kako je rečeno. Dakle, nikakva mana nije suprotna sitničavosti.

Naprotiv, autoritet je Filozofa koji u 2. i 4. knjizi Nikomahove etike postavlja veličasnost kao sredinu dviju suprotnih mana.

Odgovaram: malomu se suprotstavlja veliko. Malo pak i veliko, kao što je rečeno, nazivaju se relativno. No kao što se događa da je trošak mali u usporedbi s djelom, tako se isto događa da je trošak velik u usporedbi s djelom, tako da naime prelazi razmjernost koju trošak mora imati prema djelu u skladu s pravilom razuma. Odakle je očito da se mani sitničavosti, kojom netko manjkavo odstupa od dužne razmjernosti izdataka prema djelu, namjeravajući potrošiti manje nego što dostojanstvo djela zahtijeva, suprotstavlja mana kojom netko prekomjerno prelazi spomenutu razmjernost, tako da naime potroši više nego što je razmjerno djelu. I ta se mana grčki zove banausia, nazvana po peći, zato što naime po uzoru na vatricu koja je u peći sve troši, ili se zove apirocalia, to jest bez dobre vatre, jer po uzoru na vatru troši ne radi dobra. Odakle se latinski ta mana može nazvati rasipnošću.

Odgovor na 1. prigovor: za veličasnost se kaže da jest po tome što čini veliko djelo, a ne po tome što u trošku prelazi razmjernost djela. To naime pripada mani koja se suprotstavlja sitničavosti.

Odgovor na 2. prigovor: ista mana protivi se kreposti koja je u sredini, i suprotnoj mani. Tako se dakle mana rasipnosti suprotstavlja sitničavosti u tome što prekomjerno prelazi trošak dostojanstva djela, trošeći mnogo ondje gdje bi trebalo potrošiti malo. Suprotstavlja se pak veličasnosti s obzirom na veliko djelo, koje prvenstveno namjerava veličasni čovjek, utoliko naime što ondje gdje treba potrošiti mnogo, ne troši ništa ili malo.

Odgovor na 3. prigovor: rasipnik se samom vrstom čina suprotstavlja sitničavom čovjeku, utoliko što prekoračuje pravilo razuma, od kojega sitničavi čovjek manjkavo odstupa. Ipak ništa ne sprječava da se to usmjeri na svrhu druge mane, primjerice isprazne slave, ili bilo koje druge.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.