Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 133, a. 1

Je li malodušnost grijeh

Prigovor 1. Čini se da malodušnost nije grijeh. Iz svakoga se naime grijeha čovjek čini zlim, kao što se iz svake kreposti čovjek čini dobrim. „Ali malodušan nije zao“, kako Filozof kaže u IV. Ethic.. Dakle, malodušnost nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof ondje kaže da se „najviše čini malodušnim onaj koji je velikih dobara dostojan, a ipak se ne čini dostojnim samoga sebe“. Ali nitko nije dostojan velikih dobara osim krepostan, jer, kako ondje Filozof kaže, „po istini samo je dobroga častiti“. Dakle, malodušan je krepostan. Dakle, malodušnost nije grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, početak je svake grijeha oholost, kako se kaže u Sir 10. Ali malodušnost ne proizlazi iz oholosti, jer ohol uzvisuje sebe iznad onoga što jest; malodušan se pak povlači od onoga kojih je dostojan. Dakle, malodušnost nije grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, Filozof u IV. Ethic. kaže da se onaj tko se dostojnim čini manjih stvari nego što jest naziva malodušnim. Ali ponekad se sveti muži dostojnima čine manjih stvari nego što jesu, kao što je očito s Mojsijem i Jeremijom, koji bijahu dostojni službe na koju bijahu pozvani od Boga, koju ipak obojica ponizno odbijahu, kako se drži u Izl 3 i Jr 1. Dakle, malodušnost nije grijeh.

Naprotiv, ništa se u ljudskom ponašanju ne treba izbjegavati osim grijeha. Ali malodušnost se treba izbjegavati, jer se u Kol 3 kaže: „Očevi, ne srdite djecu svoju da ne postanu malodušna“. Dakle, malodušnost je grijeh.

Odgovaram: sve ono što je u suprotnosti s prirodnim nagnućem jest grijeh, jer je u suprotnosti sa zakonom naravi. U svakoj se stvari nalazi prirodno nagnuće da izvrši radnju primjerenu svojoj moćnosti, kao što je očito u svim prirodnim stvarima, i oživljenima i neoživljenima. Ali kao što preuzetnošću netko prelazi razmjer svoje moćnosti, dok se trudi za veće nego što može; tako isto malodušan manjka u razmjeru svoje moćnosti, dok odbija težiti tomu što je primjereno njegovoj moćnosti. I zato, kao što je preuzetnost grijeh, tako je i malodušnost. I odatle je da sluga koji je primljeni novac svoga gospodara zakopao u zemlju, i nije radio s njime, zbog nekog straha malodušnosti biva kažnjen od gospodara, kako se drži u Mt 25 i Lk 19.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof naziva zlima one koji bližnjima nanose štete. I u tom pogledu malodušan se naziva da nije zao, jer nikome ne nanosi štetu, osim po akcidentu, ukoliko naime manjka u radnjama kojima bi mogao druge pomoći. Jer Grgur u Pastirskoj knjizi kaže da „oni koji odbijaju koristiti koristi bližnjih u propovijedanju, ako budu strogo suđeni, ovoliko su krivci koliko su došavši u javnost mogli koristiti“.

Odgovor na 2. prigovor: ništa ne zabranjuje nekoga tko ima naviku kreposti da griješi, i to lakši, čak i samoj navici ostajući; a smrtno, s kvarenjem same navike besplatne kreposti. I zato se može dogoditi da je netko iz kreposti koju ima dostojan činiti neka velika djela, koja su dostojna velike časti; i ipak, po tomu što sam ne pokušava iskoristiti svoju krepost, griješi, ponekad doista lakše, a ponekad smrtno. Ili se može reći da je malodušan dostojan velikih stvari prema sposobnosti za krepost koja je u njemu, bilo iz dobra raspoloženja prirode, bilo iz znanosti, bilo iz vanjske sudbine, koje dok odbija iskoristiti za krepost, biva malodušan.

Odgovor na 3. prigovor: i malodušnost na neki način može izvirati iz oholosti, dok naime netko previše se oslanja na vlastiti sud, kojim se smatra nedostatnim za one u odnosu na koje ima dostatnost. Odakle se u Izr 26 kaže: „Mudriji se samomu sebi čini lijenčina negoli sedmorica ljudi koji govore sudove“. Jer ništa ne zabranjuje da se u pogledu nečega unizuje, a u pogledu drugoga uzvisuje u visine. Odakle Grgur u Pastirskoj knjizi za Mojsija kaže da bi „ohol možda bio kada bi vodstvo svoga puku bez straha preuzeo, i opet ohol bi bio kada bi zapovijedi stvoritelja odbio poslušati“.

Odgovor na 4. prigovor: Mojsije i Jeremija bijahu dostojni službe na koju bijahu božanski birani, iz božanske milosti. Ali oni sami motreći nedostatnost vlastite slabosti odbijahu, ali ipak ne tvrdoglavo, da ne upadnu u oholost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.