II-II, q. 130, a. 1
Je li preuzetnost grijeh
Prigovor 1. Čini se da preuzetnost nije grijeh. Apostol naime kaže u Poslanici Filipljanima 3: „Zaboravljajući ono što je natrag, pružam se prema onome što je naprijed.“ Ali čini se da pripada presvislosti to da netko teži prema onome što je iznad samoga sebe. Dakle, preuzetnost nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže u X. Ethic. da „treba da čovjek ne mudruje prema onome što savjetuju ljudi, niti smrtno prema onome što je smrtno, nego koliko je moguće učiniti besmrtnim“. I u I. Metaphys. kaže da se čovjek mora uzdignuti prema božanskim stvarima koliko može. A čini se da su božanske i besmrtne stvari ponajviše iznad čovjeka. Kada je dakle narav presvislosti u tomu da netko teži prema onome što je iznad samoga sebe, čini se da preuzetnost nije grijeh, nego da je prije nešto hvalevrijedno.
Prigovor 3. Nadalje, Apostol kaže u 2. Poslanici Korinćanima 3: „Nismo sposobni od sebe išta pomisliti kao od sebe.“ Ako je dakle preuzetnost, po kojoj se netko napreže u ono za što nije dostatan, grijeh, čini se da čovjek ne može dopušteno ni pomisliti ikakvo dobro. Što je neprilično. Dakle, preuzetnost nije grijeh.
Naprotiv, kaže se u Sirahu 37: „O presvislosti najnevaljalija, odakle si stvorena?“ Gdje Glosa odgovara: naime iz zle volje stvorenja. Ali sve što proizlazi iz korijena zle volje jest grijeh. Dakle, preuzetnost je grijeh.
Odgovaram: budući da su one stvari koje su prema naravi uređene božanskim razlogom, koji ljudski razlog treba oponašati, što god se čini prema ljudskom razlogu a što je protiv reda koji se obično nalazi u naravnim stvarima, to je neuredno i grijeh. Ovo se pak obično nalazi u svim naravnim stvarima, da je bilo koje djelovanje primjereno snazi djelatnika, niti ikakvo naravno djelatnik teži k djelovanju onoga što prelazi njegovu sposobnost. I zato je neuredno i grijeh, kao da postoji protiv naravnog reda, da netko preuzima na djelovanje ono što se pretpostavlja njegovoj snazi. A to pripada naravi presvislosti, kao što i samo ime očituje. Odakle je očito da je preuzetnost grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: ništa ne zabranjuje da nešto bude iznad djelatne moći neke naravne stvari što nije iznad pasivne moći iste, u zraku je naime prisutna pasivna moć po kojoj se može preobraziti u to da ima djelovanje i gibanje vatre, a to prelazi djelatnu moć zraka. Tako bi također bilo neuredno i presvisto da netko u stanju nesavršene kreposti pokušava odmah postići one stvari koje su savršene kreposti, ali ako netko teži k tomu da napreduje u savršenu krepost, to nije presvisto niti neuredno. I na ovaj se način Apostol pružao prema onome što je naprijed, naime neprekidnim napredovanjem.
Odgovor na 2. prigovor: božanske i besmrtne stvari prema redu naravi jesu iznad čovjeka, ali u čovjeku je prisutna neka naravna moć, naime razum, po kojoj se može sjediniti s besmrtnim i božanskim stvarima. I u skladu s tim Filozof kaže da čovjek treba privući samoga sebe k besmrtnim i božanskim stvarima, ne doista da čini ono što dolikuje Bogu činiti, nego da se s njime sjedini po razumu i volji.
Odgovor na 3. prigovor: kao što Filozof kaže u III. Ethic., „ono što možemo po drugima, nekako možemo po sebi“. I zato, budući da možemo misliti i činiti dobro uz božansku pomoć, to u potpunosti ne prelazi našu sposobnost. I zato nije presvisto ako netko namjerava učiniti neko kreposno djelo. Bilo bi pak presvisto ako bi netko k tomu težio bez pouzdanja u božansku pomoć.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.