II-II, q. 13, a. 1
Suprotstavlja li se hula ispovijesti vjere
Prigovor 1. Čini se da se hula ne suprotstavlja ispovijesti vjere. Huliti je naime uvredu ili neku pogrdu nanijeti na štetu Stvoritelja. No to više pripada zlonamjernosti protiv Boga negoli nevjeri. Dakle, hula se ne suprotstavlja ispovijesti vjere.
Prigovor 2. Nadalje, na Ef 4, na ono: „Hula neka se ukloni od vas“, Glosa veli: „Koja biva protiv Boga ili protiv svetaca“. Ali ispovijest vjere ne čini se da je osim o onome što pripada Bogu, koji je objekt vjere. Dakle, hula se ne suprotstavlja uvijek ispovijesti vjere.
Prigovor 3. Nadalje, neki govore da postoje tri vrste hule: od kojih je jedna kada se pripisuje Bogu ono što mu ne pristoji; druga je kada se od njega uklanja ono što mu pristoji; treća je kada se pripisuje stvorenju ono što se prisvaja Bogu. I tako se čini da hula nije samo oko Boga nego i oko stvorenja. No vjera ima Boga za objekt. Dakle, hula se ne suprotstavlja ispovijesti vjere.
Naprotiv, Apostol veli u 1 Tim 1: „Prije bijah hulitelj i progonitelj“; a poslije dodaje: „Učinih u neznanju, u nevjeri“. Iz čega se čini da hula pripada nevjeri.
Odgovaram: čini se da ime hule unosi neko umanjivanje neke izvrsne dobrote, a ponajviše božanske. Bog je pak, kako Dionizije veli u I. poglavlju De div. nom., sama bit dobrote. Stoga što god Bogu pristoji, pripada njegovoj dobroti; a što god njemu ne pripada, daleko je od pojma savršene dobrote, koja je njegova bit. Tko god dakle ili niječe o Bogu nešto što mu pristoji, ili tvrdi o njemu što mu ne pristoji, umanjuje božansku dobrotu. Što se pak može dogoditi na dva načina: na jedan doduše način, prema samom mišljenju razuma; na drugi način, uz pridruženu neku mržnju osjećaja, kao što se obratno vjera u Boga usavršuje po ljubavi prema njemu. Takvo je dakle umanjivanje božanske dobrote ili samo prema razumu; ili također prema osjećaju. Ako počiva samo u srcu, jest hula srca. Ako pak iziđe van po govoru, jest hula usta. I prema tome hula se suprotstavlja ispovijesti.
Odgovor na 1. prigovor: onaj tko protiv Boga govori namjeravajući pogrdu nanijeti, umanjuje božansku dobrotu ne samo prema istini razuma nego i prema opačini volje koja mrzi i priječi koliko može božansku čast. Što je potpuna hula.
Odgovor na 2. prigovor: kao što se Bog u svojim svecima hvali, ukoliko se hvale djela koja Bog u svecima čini; tako se i hula koja se nanosi svecima posljedično prelijeva na Boga.
Odgovor na 3. prigovor: prema onom trojemu ne mogu se, strogo govoreći, razlikovati različite vrste grijeha hule. Pripisati naime Bogu ono što mu ne pristoji, ili ukloniti od njega ono što mu pristoji, ne razlikuje se osim prema tvrdnji i nijekanju. Koja raznolikost ne razlikuje vrstu habitusa, jer po istom se znanju spoznaje lažnost tvrdnji i nijekanja, i po istom se neznanju na oba načina griješi, budući da se nijekanje dokazuje po tvrdnji, kako se nalazi u I Poster. To pak da se ono što je vlastito Bogu pripisuje stvorenjima, čini se da pripada tome da mu se pripisuje nešto što mu ne bi pristojalo. Što god je naime vlastito Bogu, jest sam Bog; pripisati dakle ono što je vlastito Bogu nekom stvorenju jest reći da je sam Bog isto što i stvorenje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.