II-II, q. 125, a. 4
Ispričava li ili umanjuje grijeh
Prigovor 1. Čini se da strah ne ispričava grijeh. Strah je naime grijeh, kako je rečeno. Ali grijeh ne ispričava grijeh, nego ga više otežava. Dakle, strah ne ispričava grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, ako bilo koji strah ispričava grijeh, najviše bi ispričavao strah od smrti, za koji se kaže da se događa i u postojana čovjeka. Ali ovaj strah se ne čini ispričavajućim, jer budući da smrt po nužnosti prijeti svima, čini se da je se ne treba bojati. Dakle, strah ne ispričava grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, svaki je strah ili privremenoga zla ili duhovnoga. Ali strah od duhovnoga zla ne može ispričati grijeh, jer ne navodi na grijeh, nego više odvraća od grijeha. Strah također od privremenoga zla ne ispričava grijeh, jer kako Filozof kaže u 3. knjizi Nikomahove etike, „siromaštvo ne treba se bojati, ni bolest, ni ikakve stvari koje ne proizlaze iz vlastite zloće“. Dakle, čini se da strah nikako ne ispričava grijeh.
Naprotiv, u Dekretima, 1. pitanje, kaže se: „Onaj tko je pretrpio silu i od heretika bio zaređen nevoljno, ima izliku za ispriku“.
Odgovaram: kao što je rečeno gore, strah utoliko ima narav grijeha ukoliko je protiv reda razuma. Razum pak sudi da neka zla treba izbjegavati više nego druga. I zato tko god, da bi izbjegao zla koja po razumu treba više izbjegavati, ne izbjegava zla koja se manje trebaju izbjegavati, to nije grijeh. Kao što se tjelesna smrt mora izbjegavati više nego gubitak imetka, stoga ako netko, radi straha od smrti, razbojnicima nešto obeća ili dade, ispričan je od grijeha u koji bi zapao kada bi bez zakonitog razloga, propuštajući dobra kojima bi se trebalo više davati, dijelio grješnicima. Ako pak netko bježeći zbog straha od zala koja se po razumu manje trebaju izbjegavati zapadne u zla koja se po razumu moraju više izbjegavati, ne može se u potpunosti ispričati od grijeha, jer bi takav strah bio neuređen. Zla duše se pak moraju bojati više nego zla tijela; a zla tijela više nego zla vanjskih dobara. I zato ako netko zapadne u zla duše, to jest u grijehe, bježeći od zala tijela, primjerice bičevanja ili smrti, ili zala vanjskih dobara, primjerice gubitka novca; ili ako podnese zla tijela da bi izbjegao gubitak novca; ne ispričava se u potpunosti od grijeha. Ipak se ponešto umanjuje njegov grijeh, jer je manje hotimično ono što se čini iz straha; čovjeku se naime nameće neka nužnost da nešto učini poradi prijetećeg straha. Zato Filozof kaže da su ovakve stvari koje se čine iz straha ne jednostavno hotimične, nego miješane od hotimičnog i nehotimičnog.
Odgovor na 1. prigovor: strah ne ispričava s one strane s koje je grijeh, nego s one strane s koje je nehotimičan.
Odgovor na 2. prigovor: premda smrt prijeti svima po nužnosti, ipak je sama oskudica vremena života neko zlo, i posljedično je se treba bojati.
Odgovor na 3. prigovor: u skladu sa stoicima, koji su tvrdili da privremena dobra nisu čovjekova dobra, slijedi posljedično da privremena zla nisu čovjekova zla, i posljedično da ih se nikako ne treba bojati. Ali u skladu s Augustinom, u knjizi O slobodnoj volji, ovakva su privremena dobra najmanja dobra. Što su osjećali i peripatetici. I zato se njihovim suprotnostima doduše treba bojati, ali ne previše, da bi se poradi njih odstupilo od onoga što je dobro u skladu s krepostima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.