Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 123, a. 1

Je li hrabrost krepost

Prigovor 1. Čini se da hrabrost nije krepost. Jer apostol kaže u 2 Kor 12: „Snaga se u slabosti usavršuje“. Ali hrabrost se protivi slabosti. Dakle, hrabrost nije krepost.

Prigovor 2. Nadalje, ako je krepost, ili je bogoslovna, ili intelektualna, ili moralna. Ali hrabrost niti je sadržana među bogoslovnim krepostima niti među intelektualnim, kao što je iz prethodno rečenoga jasno. Niti se čini da je moralna krepost. Jer, kako Filozof kaže u III. Ethic., čini se da su neki hrabri zbog neznanja ili također zbog iskustva, poput vojnika, što više pripada umijeću nego moralnoj kreposti; za neke se također kaže da su hrabri zbog nekih strasti, na primjer zbog straha od prijetnji ili nečasti, ili također zbog žalosti, ili srdžbe, ili nade; moralna krepost pak ne djeluje iz strasti, nego iz izbora, kao što je već gore rečeno. Dakle, hrabrost nije krepost.

Prigovor 3. Nadalje, ljudska krepost ponajviše se sastoji u duši, ta ona je dobro svojstvo uma, kako je već gore rečeno. Ali čini se da se hrabrost sastoji u tijelu, ili barem slijedi tjelesnu građu. Dakle, čini se da hrabrost nije krepost.

Naprotiv, Augustin u knjizi O morima Crkve ubraja hrabrost među kreposte.

Odgovaram: prema Filozofu, u II. Ethic., „krepost je ono što onoga tko je posjeduje čini dobrim, a njegovo djelo čini dobrim“, stoga je ljudska krepost, o kojoj govorimo, ono što čovjeka čini dobrim, a njegovo djelo čini dobrim. Dobro pak čovjeka jest biti u skladu s razumom, prema Dioniziju, u 4. poglavlju djela De div. nom.. I zato ljudskoj kreposti pripada da učini čovjeka i njegovo djelo sukladnima razumu. A to se događa trostruko. Na prvi način, utoliko što se sam razum ispravlja, što biva po intelektualnim krepostima. Na drugi način, utoliko što se sama ispravnost razuma uspostavlja u ljudskim stvarima, što pripada pravednosti. Na treći način, utoliko što se uklanjaju zapreke ove ispravnosti koje se postavljaju u ljudskim stvarima. A ljudska se volja dvostruko priječi da ne slijedi ispravnost razuma. Na jedan način, time što biva privučena od nekog ugodnog nečim drugim nego što ispravnost razuma zahtijeva, a tu zapreku uklanja krepost umjerenosti. Na drugi način, time što odbija volju od onoga što je u skladu s razumom, zbog nekog prijetećeg teškog čina. A za uklanjanje te zapreke potrebna je hrabrost uma, kojom se naime opire takvim poteškoćama, kao što i čovjek tjelesnom hrabrošću svladava i odbija tjelesne zapreke. Odakle je očito da je hrabrost krepost, utoliko što čini čovjeka sukladnim razumu.

Odgovor na 1. prigovor: krepost duše ne usavršuje se u slabosti duše, nego u slabosti tijela o kojoj je apostol govorio. A to pripada hrabrosti uma da čvrsto podnosi slabost tijela, što pripada kreposti strpljivosti ili hrabrosti. A to da čovjek prepoznaje vlastitu slabost pripada savršenstvu koje se naziva poniznost.

Odgovor na 2. prigovor: vanjski čin kreposti ponekad izvršavaju neki koji nemaju krepost, iz nekog drugog uzroka a ne iz kreposti. I zato Filozof u III. Ethic. navodi pet načina onih koji se sličnosti radi nazivaju hrabrima, kao da vrše čin hrabrosti mimo kreposti. A to se događa trostruko. Ponajprije, zato što se nose s onim što je teško kao da nije teško. Što se dijeli na tri načina. Ponekad se naime to događa zbog neznanja, jer naime čovjek ne opaža veličinu opasnosti. Ponekad se pak to događa zato što je čovjek dobre nade u svladavanju opasnosti, na primjer kada je iskusio da je često izbjegao opasnosti. Ponekad se pak to događa zbog znanja i nekog umijeća, kao što se događa kod vojnika koji zbog vještine u oružju i vježbe ne drže opasnosti rata teškima, procjenjujući da se svojim umijećem mogu obraniti od njih; kako Vegetije kaže u knjizi O vojna umijeća: „Nitko se ne boji učiniti ono za što se pouzdava da je dobro naučio“. Na drugi način netko vrši čin hrabrosti bez kreposti zbog poticaja strasti, ili žalosti koju želi odbiti, ili također srdžbe. Na treći način, zbog izbora, i to ne dužnoga cilja, nego stjecanja nekog privremenog dobra, na primjer časti, užitka ili dobitka; ili izbjegavanja neke neugodnosti, na primjer prijekora, nevolje ili štete.

Odgovor na 3. prigovor: po sličnosti s tjelesnom hrabrošću naziva se hrabrost duše, koja se postavlja krepošću, kako je rečeno. Ipak nije protivno naravi kreposti da netko iz prirodne građe ima prirodnu nagnutost prema kreposti, kako je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.