Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 122, a. 6

O ostalih šest

Prigovor 1. Čini se da se ostalih šest zapovijedi Dekaloga neprimjereno predaje. Nije naime dovoljno za spasenje da netko ne nanosi štetu svomu bližnjemu, nego se traži da mu vrati dužnost, u skladu s onim iz Rim 13: „podajte svima ono što im ide“. Ali se u posljednjih šest zapovijedi zabranjuje samo nanošenje štete bližnjemu. Dakle, neprimjereno se predaju rečene zapovijedi.

Prigovor 2. Nadalje, u rečenim se zapovijedima zabranjuju ubojstvo, preljub, krađa i lažno svjedočanstvo. Ali se mnoge druge štete mogu nanijeti bližnjemu, kao što je očito iz onoga što je gore utvrđeno. Dakle, čini se da su se neprimjereno predale ovakve zapovijedi.

Prigovor 3. Nadalje, požuda se može uzeti na dvojak način: na jedan način, utoliko što je čin volje, kao što se kaže u Mudr 6: „požuda mudrosti vodi do vječnoga kraljevstva“; na drugi način, utoliko što je čin osjetilnosti, kao što se kaže u Jak 4: „odakle ratovi i svađe među vama? Zar ne iz požuda koje vojskuju u vašim udovima?“ Ali se po zapovijedi Dekaloga ne zabranjuje požuda osjetilnosti jer bi u skladu s tim prvi pokreti bili smrtni grijesi, budući da postoje protivno zapovijedi Dekaloga. Slično se tako ne zabranjuje ni požuda volje jer je ona uključena u svakome grijehu. Neprimjereno se dakle među zapovijedima Dekaloga postavljaju neke požude koje se zabranjuju.

Prigovor 4. Nadalje, ubojstvo je teži grijeh nego preljub ili krađa. Ali se ne postavlja nikakva zapovijed koja zabranjuje požudu ubojstva. Dakle, također se neprimjereno postavljaju neke zapovijedi koje zabranjuju požudu krađe i preljuba.

Naprotiv, autoritet Pisma.

Odgovaram: kao što se po dijelovima pravednosti vraća dužnost nekim određenim osobama kojima je čovjek obvezan iz nekoga posebnog razloga, tako isto po pravednosti u vlastitom smislu netko vraća dužnost općenito svima. I zato je nakon triju zapovijedi koje pripadaju bogoštovlju, kojima se vraća dužnost Bogu, i nakon četvrte zapovijedi, koja je o pobožnosti, kojom se vraća dužnost roditeljima, u kojoj je uključena svaka dužnost koja se iz nekoga posebnoga razloga duguje; bilo potrebno da se posljedično postave druge zapovijedi koje pripadaju pravednosti u vlastitom smislu, koja bez razlike svima vraća dužnost.

Odgovor na 1. prigovor: općenito je čovjek obvezan na to da nikomu ne nanosi štetu. I zato su se niječne zapovijedi, kojima se zabranjuju štete koje se mogu nanijeti bližnjima, kao opće, trebale postaviti među zapovijedi Dekaloga. One pak stvari koje valja iskazati bližnjima, na različite se načine iskazuju različitima. I zato se o njima nisu trebale postavljati potvrdne zapovijedi među zapovijedima Dekaloga.

Odgovor na 2. prigovor: sve se druge štete koje se nanose bližnjima mogu svesti na ove koje se zabranjuju ovim zapovijedima kao na neke općenitije i primarnije stvari. Naime, sve se štete koje se nanose na osobnosti bližnjega razumiju kao zabranjene u ubojstvu, kao u nečemu primarnijem. One pak koje se nanose na pridruženu osobnost, i to ponajprije na način požude, razumiju se kao zabranjene zajedno s preljubom. One pak koje se tiču šteta nanesenih na stvarima razumiju se kao zabranjene zajedno s krađom. A ono što pripada govoru, poput kleveta, hula i ako je čega tomu sličnog, razumije se kao zabranjeno lažnim svjedočanstvom, koje se izravnije protivi pravednosti.

Odgovor na 3. prigovor: po zapovijedima koje zabranjuju požudu ne razumije se da se zabranjuje prvi pokret požude, koji se zadržava unutar granica osjetnosti. Nego se izravno zabranjuje pristanak volje koji ide za djelom ili za užitkom.

Odgovor na 4. prigovor: ubojstvo sama po sebi nije poželjno, nego je više strašno jer nema u sebi razloga nekoga dobra. Ali preljub ima neki razlog dobra, naime ugodnoga. Krađa također ima razlog nekoga dobra, naime korisnoga. Dobro pak sama po sebi ima razlog poželjnoga. I zato se posebnim zapovijedima morala zabraniti požuda krađe i preljuba, ali ne i požuda ubojstva.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.