Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 122, a. 1

Jesu li zapovijedi Dekaloga zapovijedi pravednosti

Prigovor 1. Čini se da zapovijedi Dekaloga nisu zapovijedi pravednosti. Svrha je naime zakonodavca učiniti građane kreposnima po svakoj kreposti, kako se kaže u 2. knjizi Nikomahove etike, stoga se i u V. Ethic. kaže da „zakon propisuje o svim činima svih kreposti“. Ali zapovijedi Dekaloga jesu prva počela svega božanskog zakona. Dakle, zapovijedi Dekaloga ne pripadaju samo pravednosti.

Prigovor 2. Nadalje, pravednosti se čine osobito primjerenima sudbene zapovijedi, koje se dijele nasuprot moralnima, kao što je gore rečeno. Ali zapovijedi Dekaloga jesu moralne zapovijedi, kao što je očito iz gore rečenoga. Dakle, zapovijedi Dekaloga nisu zapovijedi pravednosti.

Prigovor 3. Nadalje, zakon ponajprije predaje zapovijedi o činovima pravednosti koji pripadaju općem dobru, primjera radi o javnim službama i drugome tomu sličnom. Ali o tomu se ne spominje u zapovijedima Dekaloga. Dakle, čini se da zapovijedi Dekaloga ne pripadaju vlastito pravednosti.

Prigovor 4. Nadalje, zapovijedi se Dekaloga razlučuju u dvije ploče s obzirom na ljubav prema Bogu i bližnjemu, što pripada kreposti ljubavi. Dakle, zapovijedi Dekaloga više pripadaju ljubavi nego pravednosti.

Naprotiv, čini se da je jedino pravednost krepost po kojoj se uređujemo prema drugome. Ali po svim se zapovijedima Dekaloga uređujemo prema drugome, kao što je očito onome tko prolazi kroz svaku pojedinu. Dakle, sve zapovijedi Dekaloga pripadaju pravednosti.

Odgovaram: zapovijedi Dekaloga jesu prve zapovijedi zakona, kojima naravni razum odmah pristaje kao nečemu najočitijem. Najočitije pak razlog dužnosti, koji se traži za zapovijed, očituje se u pravednosti koja je usmjerena prema drugome, jer se u onome što se tiče samoga sebe na prvi pogled čini da je čovjek gospodar samoga sebe i da mu je dopušteno činiti bilo što; ali u onome što je usmjereno prema drugome, jasno se očituje da je čovjek obvezan drugomu da mu vrati ono što duguje. I zato su zapovijedi Dekaloga morale pripadati pravednosti. Stoga su prve tri zapovijedi o činovima bogoštovlja, koje je najuzvišeniji dio pravednosti; četvrta je pak zapovijed o činu pobožnosti, koja je drugi dio pravednosti; a preostalih šest daju se o činovima općenito rečene pravednosti, koja se razmatra među jednakima.

Odgovor na 1. prigovor: zakon namjerava učiniti sve ljude kreposnima, ali određenim redom, da naime najprije preda njima zapovijedi o onima u kojima je očitiji razlog dužnosti, kao što je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: sudbene su zapovijedi određene odredbe moralnih zapovijedi utoliko što su usmjerene prema bližnjemu, kao što su i obredne određene odredbe moralnih zapovijedi utoliko što su usmjerene prema Bogu. Stoga nijedne zapovijedi nisu sadržane u Dekalogu. One su ipak određene odredbe zapovijedi Dekaloga. I tako pripadaju pravednosti.

Odgovor na 3. prigovor: ono što pripada općem dobru valja na različite načine razdijeliti prema različitosti ljudi. I zato se nisu trebale postaviti među zapovijedi Dekaloga, nego među sudbene zapovijedi.

Odgovor na 4. prigovor: zapovijedi Dekaloga pripadaju ljubavi kao svrsi, u skladu s onim iz 1 Tim 1: „svrha je zapovijedi ljubav“. Ali pravednosti pripadaju utoliko što neposredno govore o činovima pravednosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.