II-II, q. 121, a. 1
Je li dar Duha Svetoga
Prigovor 1. Čini se da pobožnost nije dar. Darovi se naime razlikuju od kreposti, kako je gore rečeno. No pobožnost je neka krepost, kako je gore rečeno. Dakle, pobožnost nije dar.
Prigovor 2. Nadalje, darovi su izvrsniji od kreposti, ponajviše moralnih, kako je gore rečeno. No među dijelovima pravednosti religija je vrsnija od pobožnosti. Ako se dakle neki dio pravednosti treba postaviti darom, čini se da bi religija trebala prije biti dar nego pobožnost.
Prigovor 3. Nadalje, darovi ostaju u domovini, i čini se darova, kako je gore rečeno. No čin pobožnosti ne može ostati u domovini, jer Grgur u 1. knjizi Morala kaže da „pobožnost ispunjava utrobu srca djelima milosrđa“; i tako ga neće biti u domovini, gdje neće biti nikakve bijede. Dakle, pobožnost nije dar.
Naprotiv, u Izaiji 11 postavlja se među darove.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, darovi Duha Svetoga jesu neke habitualne dispozicije duše kojima je ona spremno pokretljiva od Duha Svetoga. Među ostalim nas pak Duh Sveti pokreće na to da imamo neku sinovsku naklonost prema Bogu, u skladu s onim iz Rim 8: „Primiste Duh posinjenja u kojemu kličemo: Abba, Oče!“ I budući da pobožnosti vlastito pripada iskazivati službu i štovanje ocu, slijedi da je pobožnost po kojoj iskazujemo štovanje i službu Bogu kao ocu po poticaju Duha Svetoga dar Duha Svetoga.
Odgovor na 1. prigovor: pobožnost koja iskazuje službu i štovanje tjelesnom ocu jest krepost, ali pobožnost koja je dar to iskazuje Bogu kao ocu.
Odgovor na 2. prigovor: iskazivati štovanje Bogu kao stvoritelju, što čini religija, jest izvrsnije nego iskazivati štovanje tjelesnom ocu, što čini pobožnost koja je krepost. No iskazivati štovanje Bogu kao ocu još je izvrsnije nego iskazivati štovanje Bogu kao stvoritelju i gospodinu. Odakle je religija vrsnija od pobožnosti po kreposti, ali je pobožnost, u onoj mjeri u kojoj je dar, vrsnija od religije.
Odgovor na 3. prigovor: kao što po pobožnosti koja je krepost čovjek iskazuje službu i štovanje ne samo tjelesnom ocu, nego i svima srodnima po krvi, utoliko što pripadaju ocu; tako također pobožnost, u onoj mjeri u kojoj je dar, ne iskazuje štovanje i službu samo Bogu, nego svima ljudima utoliko što pripadaju Bogu. I zbog toga joj pripada častiti svece, „ne proturječiti Pismu, bilo shvaćenom bilo neshvaćenom“, kao što Augustin kaže u 2. knjizi O kršćanskom nauku. Ona također posljedički pomaže onima koji se nalaze u bijedi. I premda taj čin nema mjesta u domovini, ponajprije nakon dana suda, ipak će imati mjesta njezin glavni čin, a to je iskazivati poštovanje Bogu sinovskom naklonošću, što će ponajprije tada biti, u skladu s onim iz Mudr 5: „Gle kako su ubrojeni među sinove Božje!“ Bit će također uzajamno čašćenje svetaca jednih prema drugima. A sada, prije dana suda, sveci se smiluju također onima koji žive u stanju ove bijede.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.