II-II, q. 120, a. 1
Je li epieikeia krepost
Prigovor 1. Čini se da epieikeia nije krepost. Nijedna naime krepost ne uklanja drugu krepost. No epieikeia uklanja drugu krepost, jer i poništava ono što je pravedno po zakonu; i čini se da se protivi strogosti. Dakle, epieikeia nije krepost.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin u knjizi O pravoj religiji kaže: „U ovim vremenitim zakonima, iako ljudi o njima prosuđuju kada ih postavljaju, ipak, kada su jednom postavljeni i utvrđeni, sucu nije dopušteno o njima sudimo, nego prema njima.“ No čini se da epieikes sudi o zakonu kada procjenjuje da ga se u nekom slučaju ne treba čuvati. Dakle, epieikeia je više porok nego krepost.
Prigovor 3. Nadalje, epieikei pripada da pazi na nazočnost zakonodavca, kako filozof kaže u V. Ethic.. No tumačiti nazočnost zakonodavca pripada samo vladaru, odakle car u Zakoniku, o zakonima i ustavima vladara, kaže: „Između pravičnosti i prava posredovano tumačenje priliči i dopušteno je samo nama da motrimo.“ Dakle, čin epieikeiae je nedopušten. Dakle, epieikeia nije krepost.
Naprotiv, filozof u V. Ethic. postavlja je kao krepost.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, kada se raspravljalo o zakonima, budući da se ljudski čini, o kojima se daju zakoni, sastoje u pojedinačnim slučajevima koji se na bezbrojne načine mogu mijenjati, nije bilo moguće uspostaviti ikakvo pravilo zakona koje ni u kojem slučaju ne bi zakazalo, nego zakonodavci promatraju ono što se događa u većini slučajeva, donoseći zakon u skladu s tim; koji ipak u nekim slučajevima sačuvati jest protiv jednakosti pravednosti i protiv općega dobra, koje zakon smjera. Kao što zakon uspostavlja da se polog vrati, jer je to u većini slučajeva pravedno, ipak se ponekada događa da je štetno, primjera radi, ako je mahnit čovjek predao mač i ponovo ga zatraži dok je u mahnitoj vatri, ili ako netko zatraži polog za napad na domovinu. U ovim se dakle i sličnim slučajevima zlo bilo slijediti postavljen zakon, a dobro je, propustivši riječi zakona, slijediti ono što zahtijeva razlog pravednosti i opća korist. I za to se uređuje epieikeia, koja se kod nas naziva pravičnošću. Odakle je očito da je epieikeia krepost.
Odgovor na 1. prigovor: epieikes ne napušta pravednost jednostavno, nego pravednost koja je zakonom određena. Niti se protivi strogosti, koja slijedi istinu zakona u onome u čemu treba, jer slijediti riječi zakona u onome u čemu ne treba jest poročno. Stoga se u Zakoniku, o zakonima i ustavima vladara, kaže: „Nema sumnje da zakonu griješi onaj tko, zagrlivši riječi zakona, nastoji protiv volje zakona.“
Odgovor na 2. prigovor: o zakonu sudi onaj tko govori da nije dobro postavljen. Tko pak govori da se riječi zakona u ovome slučaju ne trebaju čuvati, ne sudi o zakonu, nego o nekom posebnom poslu koji se dogodio.
Odgovor na 3. prigovor: tumačenje ima mjesto u sumnjivim stvarima, u kojima nije dopušteno, bez vladareva određenja, odstupiti od riječi zakona. No u očitim stvarima nema potrebe za tumačenjem, nego za izvršenjem.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.