II-II, q. 12, a. 2
Razrješuju li se zbog otpadništva od vjere podanici od vlasti otpalih vladara
Prigovor 1. Čini se da vladar zbog otpadništva od vjere ne gubi vlast nad podanicima, tako da mu ne bi bili dužni pokoravati se. Veli naime Ambrozije da je „car Julijan, premda bijaše otpadnik, imao ipak pod sobom kršćanske vojnike, kojima kad bi rekao: ‚Izvedite bojni red za obranu države‘, pokoravali su mu se“. Dakle, zbog vladareva otpadništva podanici se ne razrješuju od njegove vlasti.
Prigovor 2. Nadalje, otpadnik od vjere jest nevjernik. No nalazi se da su nevjernim gospodarima neki sveti muževi vjerno služili, kao Josip faraonu, Daniel Nabukodonozoru i Mordekaj Ahasveru. Dakle, zbog otpadništva od vjere ne treba napustiti pokoravanje vladaru od strane podanika.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se po otpadništvu od vjere odstupa od Boga, tako po bilo kojem grijehu. Ako bi dakle zbog otpadništva od vjere vladari gubili pravo zapovijedanja vjernim podanicima, s jednakim bi razlogom zbog drugih grijeha to gubili. Ali to je bjelodano lažno. Dakle, zbog otpadništva od vjere ne treba odstupiti od poslušnosti vladarima.
Naprotiv, Grgur VII. veli: „Mi, držeći se odredaba svetih predšasnika, one koji su s izopćenima povezani vjernošću ili prisegom, apostolskom vlašću razrješujemo od prisege, i da im ne iskazuju vjernost na svaki način zabranjujemo, sve dok ne dođu do zadovoljštine“. No otpadnici od vjere jesu izopćeni, kao i heretici, kako veli dekretal Ad abolendam. Dakle, vladarima koji otpadaju od vjere ne treba se pokoravati.
Odgovaram: kako je gore rečeno, nevjera u sebi samoj ne protivi se vlasti, zato što je vlast uvedena po pravu naroda (ius gentium), što je ljudsko pravo; dok je razlikovanje vjernika i nevjernika prema božanskom pravu, po kojemu se ne dokida ljudsko pravo. Ali onaj tko po nevjeri griješi može po presudi izgubiti pravo vlasti, kao i katkad zbog drugih krivnji. Na Crkvu pak ne spada kažnjavati nevjeru u onih koji nikada nisu primili vjeru, prema onome od Apostola u 1 Kor 5: „Što se mene tiče suditi one koji su vani?“ Ali nevjeru onih koji su vjeru primili može po presudi kazniti. I prikladno se time kažnjavaju što vjernim podanicima ne mogu vladati, to bi naime moglo voditi u veliko kvarenje vjere; jer, kako je rečeno, „čovjek otpadnik svojim srcem snuje zlo i sije razdore“, namjeravajući ljude odijeliti od vjere. I zato čim se tko po presudi proglasi izopćenim zbog otpadništva od vjere, samim tim činom njegovi su podanici razriješeni od njegove vlasti i prisege vjernosti kojom su mu bili vezani.
Odgovor na 1. prigovor: u ono vrijeme Crkva, u svojoj novosti, još nije imala vlast obuzdavati zemaljske vladare. I zato je trpjela da se vjernici pokoravaju Julijanu otpadniku u onome što nije bilo protiv vjere, kako bi se izbjegla veća pogibelj za vjeru.
Odgovor na 2. prigovor: drugi je razlog o ostalim nevjernicima, koji nikada nisu primili vjeru, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: otpadništvo od vjere potpuno odvaja čovjeka od Boga, kako je rečeno, što se ne događa u ma kojim drugim grijesima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.