II-II, q. 12, a. 1
Pripada li otpadništvo nevjeri
Prigovor 1. Čini se da otpadništvo ne pripada nevjeri. Ono naime što je počelo svakoga grijeha, čini se da ne pripada nevjeri, jer mnogi grijesi postoje bez nevjere. Ali otpadništvo se čini počelom svakoga grijeha, veli se naime u Sir 10: „Početak je oholosti čovjekove otpadništvo od Boga“; a poslije se dodaje: „Početak je svakoga grijeha oholost“. Dakle, otpadništvo ne pripada nevjeri.
Prigovor 2. Nadalje, nevjera se sastoji u razumu. Ali otpadništvo se više čini da se sastoji u vanjskom djelu ili govoru, ili također u unutarnjoj volji, veli se naime u Izr 6: „Čovjek otpadnik nevaljao je muž, hodi s opakim ustima, namiguje očima, tare nogom, prstom govori, opakim srcem snuje zlo i u svako vrijeme sije razdore“. Kad bi se također tko obrezao ili Muhamedov grob štovao, smatrao bi se otpadnikom. Dakle, otpadništvo ne pripada izravno nevjeri.
Prigovor 3. Nadalje, hereza, budući da pripada nevjeri, jest neka određena vrsta nevjere. Ako bi dakle otpadništvo pripadalo nevjeri, slijedilo bi da je neka određena vrsta nevjere. Što se ne čini, prema prethodno rečenome. Dakle, otpadništvo ne pripada nevjeri.
Naprotiv, veli se u Iv 6: „Mnogi od njegovih učenika odoše natrag“, što je otpasti, o kojima je prije Gospodin rekao: „Ima nekih među vama koji ne vjeruju“. Dakle, otpadništvo pripada nevjeri.
Odgovaram: otpadništvo unosi neko uzmicanje od Boga. Što se pak na različite načine događa, prema različitim načinima kojima se čovjek sjedinjuje s Bogom. Prvo se naime čovjek sjedinjuje s Bogom po vjeri; drugo, po dužnoj i podložnoj volji za slušanje njegovih zapovijedi; treće, po nekim posebnim stvarima koje pripadaju većoj savršenosti, kao po redovništvu i kleričkom staležu ili svetom redu. No uklanjanjem onoga što je kasnije, ostaje ono što je ranije, ali se ne preokreće. Događa se dakle da netko otpadne od Boga uzmičući od redovništva koje je ispovjedio, ili od reda koji je primio, i to se naziva otpadništvo od redovništva ili reda. Događa se također da netko otpadne od Boga po umu koji se opire božanskim zapovijedima. Dok ta dva otpadništva postoje, još čovjek može ostati sjedinjen s Bogom po vjeri. No ako od vjere odstupi, tada se posve čini da uzmiče od Boga. I zato je jednostavno i apsolutno otpadništvo ono po kojemu tko odstupa od vjere, što se naziva otpadništvo nevjere. I na taj način otpadništvo jednostavno rečeno pripada nevjeri.
Odgovor na 1. prigovor: onaj prigovor polazi od drugoga otpadništva, koje unosi volju koja se trza od zapovijedi Božjih, što se nalazi u svakom smrtnom grijehu.
Odgovor na 2. prigovor: vjeri pripada ne samo vjerovanje srca nego također očitovanje unutarnje vjere po vanjskim riječima i djelima, ispovijest je naime čin vjere. I na taj način također neke vanjske riječi ili djela pripadaju nevjeri, ukoliko su znakovi nevjere, na način na koji se znak zdravlja naziva zdravim. No navedeni autoritet, premda se može razumjeti o svakom otpadništvu, ipak nadasve istinito odgovara otpadništvu od vjere. Budući naime da je vjera prvi temelj onoga čemu se nadamo, a bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu; oduzimanjem vjere, ništa ne ostaje u čovjeku što bi moglo biti korisno za vječno spasenje; i poradi toga ponajprije se veli: „Čovjek otpadnik nevaljao je muž“. Vjera je također život duše, prema onome iz Rim 1: „Pravednik od vjere živi“. Kao što dakle, uklanjanjem tjelesnoga života, svi udovi i dijelovi čovjeka odstupaju od dužnoga rasporeda; tako, oduzimanjem života pravednosti, koji biva po vjeri, pojavljuje se nered u svim udovima. I ponajprije doduše u ustima, po kojima se ponajviše srce očituje; drugo, u očima; treće, u oruđima kretanja; četvrto, u volji, koja teži u zlo. I iz toga slijedi da „sije razdore“, namjeravajući druge odijeliti od vjere, kao što je i sam odstupio.
Odgovor na 3. prigovor: vrsta se neke kvalitete ili oblika ne raznolikuje po tome što je cilj gibanja od kojega ili k kojemu, nego se prije obratno prema ciljevima gibanja vrste promatraju. Otpadništvo pak gleda nevjeru kao cilj k kojemu jest gibanje onoga koji odstupa od vjere. Stoga otpadništvo ne unosi određenu vrstu nevjere, nego neku otegotnu okolnost, prema onome iz 2 Pt 2: „Bolje bi im bilo da nisu spoznali istinu negoli, pošto su je spoznali, okrenuti se natrag“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.