II-II, q. 118, a. 1
Je li pohlepa grijeh
Prigovor 1. Čini se da pohlepa nije grijeh. Jer pohlepa se naziva kao pohlepa za mjedom, jer se naime sastoji u težnji za novcem, pod kojim se mogu razumjeti sva vanjska dobra. Ali težiti za vanjskim dobrima nije grijeh. Jer čovjek prirodno teži za njima, kako zato što su prirodno podložena čovjeku, tako i zato što se njima uzdržava čovjekov život, pa se stoga nazivaju i čovjekovim imutkom. Dakle, pohlepa nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, svaki je grijeh ili protiv Boga, ili protiv bližnjega, ili protiv samoga sebe, kako je gore rečeno. No pohlepa nije u pravom smislu grijeh protiv Boga, jer se ne protivi niti bogoštovlju niti teološkim krepostima, kojima se čovjek usmjerava prema Bogu. Niti je pak grijeh protiv samoga sebe, jer to u pravom smislu pripada proždrljivosti i bludnosti, o kojoj Apostol kaže u 1 Kor 6 da „tko bludniči, griješi protiv svojega tijela“. Slično se također čini da nije grijeh protiv bližnjega, jer time što čovjek zadržava svoje, nikome ne nanosi nepravdu. Dakle, pohlepa nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, ono što dolazi prirodno nije grijeh. No pohlepa prirodno prati starost i svaki nedostatak, kako Filozof kaže u IV. Ethic. Dakle, pohlepa nije grijeh.
Naprotiv, kaže se u Heb zadnjem poglavlju: „živite bez pohlepe, zadovoljni onim što imate“.
Odgovaram: treba reći da u svemu u čemu se dobro sastoji u dužnoj mjeri, nužno je da zbog prekoračenja ili umanjenja te mjere nastane zlo. U svemu pak što postoji radi cilja, dobro se sastoji u nekoj mjeri, jer ono što je radi cilja nužno mora biti odmjereno prema cilju, kao lijek prema zdravlju; kako je jasno po Filozofu u I Polit. A vanjska dobra imaju svojstvo korisnoga za cilj, kao što je rečeno. Stoga je nužno da se čovjekovo dobro u pogledu njih sastoji u nekoj mjeri, dok naime čovjek prema nekoj mjeri traži posjedovanje vanjskog bogatstva u onoj mjeri u kojoj mu je ono potrebno za život prema njegovu staležu. I zato se u prekoračenju te mjere sastoji grijeh, kada naime netko preko dužne mjere želi to bogatstvo ili steći ili zadržati. Što pripada pojmu pohlepe, koja se definira kao neumjerena ljubav prema posjedovanju. Stoga je jasno da je pohlepa grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: težnja za vanjskim stvarima čovjeku je prirodna kao za onim što postoji radi cilja. I zato je dotle bez mane u kolikoj je mjeri obuzdana pravilom uzetim iz razloga cilja. Pohlepa pak to pravilo prekoračuje. I zato je grijeh.
Odgovor na 2. prigovor: pohlepa može uključivati neumjerenost u pogledu vanjskih stvari na dva načina. Na jedan način, neposredno, s obzirom na njihovo primanje ili čuvanje, tako da ih naime čovjek stječe ili čuva više nego što treba. I prema tome, ona je izravno grijeh protiv bližnjega, jer u vanjskom bogatstvu ne može jedan čovjek obilovati a da drugi ne oskudijeva, budući da vremenita dobra ne mogu istodobno posjedovati many. Na drugi način, može uključivati neumjerenost u pogledu unutarnjih nagnuća koja netko ima prema bogatstvu, primjerice da netko neumjereno ljubi ili želi bogatstvo, ili u njemu uživa. I tako je pohlepa čovjekov grijeh protiv samoga sebe, jer se time neredi njegovo nagnuće; premda se ne neredi tijelo, kao kod tjelesnih mana. Posljedično pak ona je grijeh protiv Boga, kao i svi smrtni grijesi, ukoliko čovjek zbog vremenitog dobra prezire vječno.
Odgovor na 3. prigovor: prirodne sklonosti treba usmjeravati prema razumu, koji ima prvenstvo u ljudskoj naravi. I stoga, iako stari ljudi, zbog nedostatka naravi, pohlepnije traže pomoć vanjskih stvari, kao što i svaki potrebit traži nadopunu svoje potrebe; ipak se ne opravdavaju od grijeha ako prekorače dužnu mjeru razuma u pogledu bogatstva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.