II-II, q. 117, a. 1
Je li darežljivost krepost
Prigovor 1. Čini se da darežljivost nije krepost. Nijedna se naime krepost ne protivi prirodnoj sklonosti. A prirodna je sklonost tome da se netko više brine za sebe nego za druge. Suprotno tome pripada darežljivom čovjeku, jer, kako Filozof kaže u IV. Ethic., „darežljivac ne gleda na sebe samoga, tako da sebi ostavlja manje“. Dakle, darežljivost nije krepost.
Prigovor 2. Nadalje, bogatstvom čovjek uzdržava svoj život, a bogatstvo organski služi za blaženstvo, kako se kaže u I. Ethic. Budući da se dakle svaka krepost usmjeruje prema blaženstvu, čini se da darežljivac nije kreposnik, o kojemu Filozof kaže u IV. Ethic. da „nije onaj koji prima novac niti ga čuva, nego ga daje“.
Prigovor 3. Nadalje, kreposti su međusobno povezane. No čini se da darežljivost nije povezana s drugim krepostima, jer su mnogi kreposni koji ne mogu biti darežljivi jer nemaju što dati; a mnogi darežljivo daju ili troše koji su ipak inače poročni. Dakle, darežljivost nije krepost.
Naprotiv, Ambrozije kaže u I de Offic. da „u Evanđelju primamo mnoga učenja o pravednoj darežljivosti“. No u Evanđelju se ne uči ništa osim onoga što pripada kreposti. Dakle, darežljivost je krepost.
Odgovaram: treba reći da, kako Augustin kaže u knjizi de Lib. Arbit., „dobro se služiti onime čime se možemo loše služiti, pripada kreposti“. Možemo se pak dobro i loše služiti ne samo onime što je u nama, primjerice moćima i strastima duše, nego i onime što je izvan nas, naime stvarima ovoga svijeta koje su nam dopuštene za uzdržavanje života. I stoga, budući da dobro služenje tim stvarima pripada darežljivosti, slijedi da je darežljivost krepost.
Odgovor na 1. prigovor: kako Ambrozije i Bazilije kažu, obilje bogatstva daje se nekima od Boga kako bi stekli zaslugu dobrog upravljanja. A pojedincu je malo toga dovoljno. I stoga darežljivac pohvalno više troši na druge nego na sebe samoga. Čovjek se pak mora uvijek više brinuti za sebe u duhovnim dobrima, u kojima svatko sebi može ponajviše pomoći. Pa ipak, ni u vremenitim stvarima ne pripada darežljivcu da se tako brine za druge da potpuno zanemari sebe i svoje. Otuda Ambrozije kaže u I de Offic., „treba odobriti onu darežljivost kojom ne zanemaruješ bližnje svoga roda ako saznaš da oskudijevaju“.
Odgovor na 2. prigovor: ne pripada darežljivcu da tako dijeli bogatstvo da mu ne preostane ono čime bi se uzdržavao i čime bi vršio djela kreposti, kojima se dolazi do blaženstva. Otuda Filozof kaže u IV. Ethic. da „darežljivac brine za vlastito, želeći time nekima dostajati“. I Ambrozije kaže u knjizi de Offic. da „Gospodin ne želi da se imetak odjednom prospe, nego da se dijeli. Osim možda kao što je Elizej zaklao svoje volove i nahranio siromahe od onoga što je imao, kako ga ne bi držala nikakva domaća briga“, što pripada staležu savršenstva duhovnoga života, o kojemu će se govoriti u nastavku. Pa ipak, treba znati da se i to samo darežljivo darivanje vlastitoga, ukoliko je čin kreposti, usmjeruje prema blaženstvu.
Odgovor na 3. prigovor: kako Filozof kaže u IV. Ethic., oni koji troše mnogo na neumjerenosti nisu darežljivi, nego rasipni. A slično je i s onim tko prosipa ono što ima radi bilo kojih drugih grijeha. Otuda i Ambrozije kaže u I de Offic., „ako pomažeš onome tko nastoji oteti tuđe posjede, ne odobrava se izdašnost. Niti je ona savršena darežljivost ako daruješ radi hvalisanja, a ne radi milosrđa“. I stoga oni koji nemaju druge kreposti, premda mnogo troše na neka zla djela, nisu darežljivi. Također ništa ne sprječava da neki koji mnogo troše u dobre svrhe nemaju habitus darežljivosti, kao što ljudi čine i djela drugih kreposti prije nego što imaju habitus kreposti, premda ne na onaj način na koji to čine kreposnici, kao što je gore rečeno. Slično tome, ništa ne sprječava da neki kreposnici, premda su siromašni, budu darežljivi. Otuda Filozof kaže u IV. Ethic. da se darežljivost naziva prema imetku, to jest mogućnosti bogatstva, „jer se ne sastoji u mnoštvu onoga što se daje, nego u habitusu darovatelja“. I Ambrozije kaže u I de Offic. da „namjera čini prinos bogatim ili siromašnim, i daje cijenu stvarima“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.