II-II, q. 114, a. 2
Je li dio pravednosti
Prigovor 1. Čini se da takvo prijateljstvo nije dio pravednosti. Pravednosti naime pripada vratiti dug drugome. Ali to ne pripada ovoj kreposti, nego samo ugodno s drugima živjeti. Dakle, takva krepost nije dio pravednosti.
Prigovor 2. Nadalje, prema Filozofu u IV. Ethic., „takva krepost stoji oko ugode ili žalosti koja je u zajedničkom životu“. Ali obuzdavati najveće ugode pripada umjerenosti, kako je gore navedeno. Dakle, ta je krepost više dio umjerenosti negoli pravednosti.
Prigovor 3. Nadalje, jednako iskazivati nejednakima protivno je pravednosti, kako je gore navedeno. Ali kako Filozof kaže u IV. Ethic., „ta krepost djeluje slično prema nepoznatima i poznatima, i naviknutima i nenaviknutima“. Dakle, ta krepost nije dio pravednosti, nego joj se radije protivi.
Naprotiv, Makrobije postavlja prijateljstvo kao dio pravednosti.
Odgovaram: ta je krepost dio pravednosti, ukoliko joj se pridružuje kao glavnoj kreposti. Slaže se naime s pravednošću u tome što je usmjerena prema drugome, kao i pravednost. No zaostaje za pojmom pravednosti, jer nema puni pojam duga, ukoliko je netko drugome obvezan ili zakonskim dugom, na čije plaćanje zakon prisiljava, ili također nekim dugom koji proizlazi iz nekoga primljenoga dobročinstva; nego pazi samo na neki dug čestitosti, koji je više sa strane samoga kreposnoga negoli sa strane drugoga, da naime čini drugome ono što dolikuje da čini.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je gore rečeno, budući da je čovjek po naravi društveno biće, duguje iz neke čestitosti očitovanje istine drugim ljudima, bez kojega ljudsko društvo ne bi moglo trajati. Kao što pak čovjek ne bi mogao živjeti u društvu bez istine, tako ni bez ugode, jer kako Filozof kaže u VIII. Ethic., „nitko ne može provesti dan s tužnim, niti s onim koji nije ugodan“. I stoga je čovjek vezan nekim naravnim dugom čestitosti da čovjek s drugima ugodno živi, osim ako je zbog nekoga razloga nužno katkada druge korisno ražalostiti.
Odgovor na 2. prigovor: umjerenosti pripada zauzdavati osjetilne ugode. Ali ova krepost stoji oko ugoda u zajedničkom životu, koje proizlaze iz razuma, ukoliko se netko prema drugome dolično ponaša. I te ugode ne treba obuzdavati kao štetne.
Odgovor na 3. prigovor: onu riječ Filozofa ne treba razumjeti tako da netko na isti način treba razgovarati i živjeti s poznatima i nepoznatima, jer, kako sam ondje dodaje, „ne dolikuje slično brinuti se ili ražalostiti ukućane i strance“. Nego se u ovome promatra sličnost, što prema svima treba činiti ono što dolikuje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.