II-II, q. 114, a. 1
Je li posebna krepost
Prigovor 1. Čini se da prijateljstvo nije posebna krepost. Filozof naime kaže u VIII. Ethic. da je „savršeno prijateljstvo ono koje je poradi kreposti“. A bilo koja je krepost uzrok prijateljstva, jer dobro je svima ljubazno, kako Dionizije kaže u 4. pogl. De div. nom. Dakle, prijateljstvo nije posebna krepost, nego prati svaku krepost.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže u IV. Ethic. o takvu prijatelju da „ne prima pojedine stvari kako treba po ljubavi ili neprijateljstvu“. Ali to da netko znakove prijateljstva pokazuje prema onima koje ne ljubi, čini se da pripada pretvaranju, koje se protivi kreposti. Dakle, takvo prijateljstvo nije krepost.
Prigovor 3. Nadalje, krepost se postavlja u sredini kako će mudar odrediti, kako se kaže u II. Ethic. Ali u Prop 7 kaže se: „Srce je mudrih ondje gdje je žalost, a srce luđaka ondje gdje je radost“; odakle kreposnomu pripada ponajvećma čuvati se od naslade, kako se kaže u II. Ethic. „Ovo pak prijateljstvo po sebi doduše želi suugoditi, a ustručava se ražalostiti“, kako Filozof kaže u IV. Ethic. Dakle, takvo prijateljstvo nije krepost.
Naprotiv, zapovijedi se zakona daju o činima kreposti. Ali u Sir 4 kaže se: „Skupštini siromaha učini se ljubaznim“. Dakle, ljubaznost, koja se ovdje naziva prijateljstvo, jest neka posebna krepost.
Odgovaram: kao što je rečeno, budući da se krepost usmjerava prema dobru, gdje se pojavljuje poseban razlog dobra, ondje mora biti poseban razlog kreposti. Dobro pak stoji u redu, kako je gore rečeno. Potrebno je pak da se čovjek prikladno usmjerava prema drugim ljudima u zajedničkom životu, kako u djelima tako i u riječima, da se naime prema svakome ponaša prema onome što dolikuje. I stoga mora postojati neka posebna krepost koja ovu prikladnost reda opslužuje. I ona se naziva prijateljstvo ili ljubaznost.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof u knjizi Nikomahove etike govori o dvostrukom prijateljstvu. Od kojih jedno stoji uglavnom u naklonosti kojom jedan drugoga ljubi. I to može pratiti bilo koju krepost. Ono pak što pripada tomu prijateljstvu gore je rečeno o ljubavi. Drugo pak prijateljstvo postavlja koje stoji samo u vanjskim riječima ili djelima. Koje uistinu nema savršen pojam prijateljstva, nego neku njegovu sličnost, ukoliko se naime netko dolično ponaša prema onima s kojima živi.
Odgovor na 2. prigovor: svaki je čovjek po naravi svakom čovjeku prijatelj nekom općom ljubavlju, kao što se također kaže u Sir 13 da svaka životinja ljubi sebi sličnu. I tu ljubav prikazuju znakovi prijateljstva koje tko izvana pokazuje u riječima ili djelima i prema tuđima i nepoznatima. Zato ondje nema pretvaranja. Ne pokazuje im naime znakove savršenoga prijateljstva, jer se ne ponaša na isti prisan način prema strancima kao prema onima koji su s njime povezani posebnim prijateljstvom.
Odgovor na 3. prigovor: za srce se mudrih kaže da je ondje gdje je žalost, ne doduše zato da sam nanese žalost bližnjemu; apostol naime kaže: „Ako se zbog hrane tvoj brat žalosti, već ne hodiš po ljubavi“; nego da onima koji tuguju donese utjehu, prema onome u Sir 7: „Ne uskraćuj se uplakanima za utjehu, i koračaj s onima koji tuguju“. Srce je pak luđaka ondje gdje je radost, ne doduše da oni druge razvesele, nego da oni sami uživaju u tuđoj radosti. Pripada dakle mudrome da donosi suugodu onima s kojima živi, ne doduše razuzdanu, od koje krepost zazire, nego čestitu; prema onome u Psalmu: „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća živjeti zajedno“. Katkada ipak, radi nekoga dobra koje slijedi ili radi nekoga zla koje treba isključiti, kreposni neće bježati od toga da ražalosti one s kojima živi, kako Filozof kaže u IV. Ethic. Odatle i apostol kaže u 2 Kor 7: „Ako sam vas i ražalostio poslanicom, ne kajem se“, i poslije: „Radujem se, ne zato što ste se ražalostili, nego što ste se ražalostili na pokoru“. I stoga onima koji su skloni griješenju ne smijemo pokazivati vedro lice da bismo im ugodili, kako se ne bi činilo da pristajemo na njihov grijeh i na neki način pružamo drskost za griješenje. Odatle se kaže u Sir 7: „Kćeri imaš? Čuvaj tijelo njihovo i ne pokazuj im vedro lice svoje“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.