II-II, q. 113, a. 2
O njezinu uspoređivanju s hvalisanjem
Prigovor 1. Čini se da ironija nije manji grijeh od hvalisanja. Oboje je naime grijeh ukoliko odstupa od istine, koja je neka jednakost. Ali od jednakosti ne odstupa više onaj koji pretjeruje negoli onaj koji umanjuje. Dakle, ironija nije manji grijeh od hvalisanja.
Prigovor 2. Nadalje, prema Filozofu, ironija je katkada hvalisanje. Hvalisanje pak nije ironija. Dakle, ironija je teži grijeh od hvalisanja.
Prigovor 3. Nadalje, u Izr 26 kaže se: „Kada snizi glas svoj, nemoj mu vjerovati, jer je sedam opačina u srcu njegovu“. Ali sniziti glas pripada ironiji. Dakle, u njoj je višestruka opačina.
Naprotiv, Filozof kaže u IV. Ethic. da „oni koji se služe ironijom i manje govore, izgledaju ugodniji po ćudoređu“.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, jedna je laž teža od druge katkada doduše po građi o kojoj jest, kao što je laž koja biva u nauku bogoštovlja najteža; a katkada po poticaju na griješenje, kao što je škodljiva laž teža od korisne ili šaljive. Ironija pak i hvalisanje lažu oko istoga, bilo riječima bilo ma kojim vanjskim znakovima, naime oko stanja osobe. Zato su s obzirom na to jednaki. Ali većinom hvalisanje proizlazi iz ružnijega poticaja, naime iz težnje za dobitkom ili čašću; a ironija iz toga što bježi, premda neuredno, da po uznositosti bude tegobna drugima. I prema tome Filozof kaže da je hvalisanje teži grijeh od ironije. Događa se ipak katkada da netko manje o sebi izmišlja iz nekoga drugoga poticaja, recimo radi podmukloga varanja. I tada je ironija teža.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od ironije i hvalisanja prema tome što se težina laži promatra iz nje same, ili iz njezine građe. Tako je naime rečeno da imaju jednakost.
Odgovor na 2. prigovor: dvostruka je izvrsnost: jedna u vremenitim stvarima, a druga u duhovnima. Događa se pak katkada da se netko po vanjskim znakovima ili po riječima pretvara doduše da ima nedostatak u vanjskim stvarima, recimo po nekom odrpanom odijelu ili po nečem takvom, i po tome samome namjerava istaknuti neku duhovnu izvrsnost; kao što Gospodin kaže o nekima u Mt 6 da „nagrđuju lica svoja da izgledaju ljudima da poste“. Zato ovi istodobno upadaju u manu ironije i hvalisanja (ipak po različitome), i zbog toga teže griješe. Odatle i Filozof kaže u IV. Ethic. da je „i pretjeranost i prevelik nedostatak svojstven onima koji se hvale“. Zbog čega se i o Augustinu čita da nije htio imati niti previše skupocjena, niti previše bijedna odijela, jer u obama ljudi traže svoju slavu.
Odgovor na 3. prigovor: kako se kaže u Sir 19: „Ima onaj koji se opako ponizuje, i nutrina je njegova puna prijevare“. I prema tome Salomon govori o onome koji iz prijevarne poniznosti snizuje svoj glas.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.