II-II, q. 113, a. 1
Je li ironija grijeh
Prigovor 1. Čini se da ironija, po kojoj netko o sebi manje izmišlja, nije grijeh. Nijedan naime grijeh ne proizlazi iz božanskoga ohrabrenja. Iz kojega proizlazi da netko o sebi govori manje, prema onome u Izr 30: „Viđenje koje je rekao čovjek s kojim je Bog, i koji, ohrabren time što Bog s njime boravi, reče: Najneumniji sam od ljudi“. I u Am 7 kaže se: „Odgovori Amos: Nisam prorok“. Dakle, ironija, po kojoj netko manje o sebi govori, nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, Grgur kaže u pismu Augustinu, biskupu Engleza: „Dobar je um prepoznavati svoje krivnje ondje gdje krivnje nema“. Ali svaki se grijeh protivi dobroti uma. Dakle, ironija nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, bježati od oholosti nije grijeh. „Ali neki govore manje o sebi samima bježeći od napuhanosti“, kako Filozof kaže u IV. Ethic. Dakle, ironija nije grijeh.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De verbis Apost.: „Kada radi poniznosti lažeš, ako nisi bio grješnik prije nego što si lagao, lažući to postaješ“.
Odgovaram: to da neki manje o sebi govore, može se dogoditi dvostruko. Na jedan način uz očuvanje istine, dok naime veće stvari koje su u njima prešućuju; a neke manje otkrivaju i o sebi iznose, koje ipak u sebi prepoznaju. I tako govoriti manje o sebi ne pripada ironiji, niti je grijeh po svojemu rodu, osim po iskvarenosti neke okolnosti. Na drugi način netko govori manje odstupajući od istine, recimo kada o sebi tvrdi nešto bezvrijedno što u sebi ne prepoznaje, ili kada o sebi niječe nešto veliko za što ipak opaža da u njemu jest. I tako pripada ironiji, i uvijek je grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: dvostruka je mudrost i dvostruka ludost. Postoji naime neka mudrost po Bogu, koja ima pridodanu ljudsku ili svjetovnu ludost, prema onome u 1 Kor 3: „Ako tko među vama misli da je mudar na ovome svijetu, neka postane lud da bude mudar“. Druga je pak mudrost svjetovna, koja je, kako se na istome mjestu dodaje, ludost pred Bogom. Onaj dakle tko se od Boga ohrabruje priznaje da je najneumniji prema ljudskom sudu, jer naime prezire svjetovne stvari, koje mudrost ljudi traži. Zato se i ondje dodaje: „i mudrost ljudi nije sa mnom“, i potom dodaje: „i upoznao sam znanost svetih“. Ili se može reći da je mudrost ljudi ona koja se stječe ljudskim razumom, a mudrost svetih ona koja se ima po božanskom nadahnuću. Amos je pak zanijekao da je prorok po podrijetlu, jer naime nije bio iz roda proroka. Zato i na istome mjestu dodaje: „niti sin proročki“.
Odgovor na 2. prigovor: dobroti uma pripada da čovjek teži k savršenosti pravednosti. I stoga smatra krivnjom ne samo ako zaostane za zajedničkom pravednošću, što uistinu jest krivnja, nego i ako zaostane za savršenošću pravednosti, što katkada nije krivnja. No krivnjom ne naziva ono što ne prepoznaje kao krivnju, što bi pripadalo laži ironije.
Odgovor na 3. prigovor: čovjek ne smije činiti jedan grijeh kako bi izbjegao drugi. I zato ne smije lagati ma kako da bi izbjegao oholost. Odatle Augustin tumačeći Ivana kaže: „Neka se arogancija ne izbjegava tako da se ostavi istina“. A Grgur kaže da su „nepromišljeno ponizni oni koji se lažući zapleću“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.