Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 110, a. 1

Opire li se laž uvijek istini, kao sadržavajući lažnost

Prigovor 1. Čini se da se laž ne opire uvijek istini. Oprečne stvari naime ne mogu biti zajedno. Ali laž može biti zajedno s istinom; onaj naime tko govori istinu a vjeruje da je lažna, laže, kako Augustin kaže u knjizi Contra mendacium. Dakle, laž se ne opire istini.

Prigovor 2. Nadalje, krepost istine ne sastoji se samo u riječima, nego i u djelima, jer prema Filozofu u IV. Ethic., po toj kreposti netko govori istinu i u govoru i u životu. Ali laž se sastoji samo u riječima, kaže se naime da je laž lažno označavanje glasom. Dakle, čini se da se laž izravno ne opire kreposti istine.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u knjizi Contra mendacium da je „krivnja onoga koji laže požuda za varanjem“. Ali to se ne opire istini, nego više dobronamjernosti ili pravednosti. Dakle, laž se ne opire istini.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi Contra mendacium: „Nitko neka ne sumnja da laže onaj koji izriče laž s ciljem varanja. Stoga je izricanje lažnoga izrečeno s voljom za varanjem očito laž“. Ali to se opire istini. Dakle, laž se opire istini.

Odgovaram: moralni čin iz dvoga zadobiva vrstu: naime iz objekta i iz svrhe. Svrha je naime objekt volje, koja je prvi pokretač u moralnim činima. A moć pokrenuta od volje ima svoj objekt, koji je neposredni objekt voljnoga čina, i odnosi se u činu volje prema svrsi kao materijalno prema formalnomu, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Rečeno je pak da krepost istine, i posljedično tome oprečne mane, stoji u očitovanju, koje biva po nekim znakovima. To pak očitovanje ili izricanje čin je razuma koji uspoređuje znak s označenim; svako naime prikazivanje stoji u nekom uspoređivanju, što vlastito pripada razumu; odatle ako nerazumne životinje što i očituju, ipak ne namjeravaju očitovanje, nego naravnim nagonom čine nešto što biva praćeno očitovanjem. Ukoliko je pak takvo očitovanje ili izricanje moralni čin, treba biti voljan i ovisan o nakani volje. Vlastiti je pak objekt očitovanja ili izricanja istinito ili lažno. Nakana se pak neuredne volje može usmjeriti na dvoje: od kojih je jedno da se lažno izrekne; a drugo jest vlastiti učinak lažnoga izricanja, da se naime netko prevari. Ako se dakle to troje stekne: naime da je lažno ono što se izriče, i da je prisutna volja za izricanjem lažnoga, i opet nakana varanja, tada postoji lažnost materijalno, jer se lažno govori; i formalno, zbog volje za govorenjem lažnoga; i djelatno, zbog volje za utiskivanjem lažnosti. Ali ipak pojam laži uzima se od formalne lažnosti, iz toga naime što netko ima volju izreći lažno. Odatle se i laž naziva po tome što se govori protiv uma. I stoga, ako tko izrekne lažno vjerujući da je to istinito, lažno je doduše materijalno, ali ne formalno, jer je lažnost bila mimo nakane govornika. Zato to nema savršen pojam laži; ono naime što je mimo nakane, jest po akcidentu; odakle ne može biti vrsna razlika. Ako pak netko formalno govori lažno, imajući volju govoriti lažno, premda je istinito ono što govori, ipak ukoliko je takav čin voljan i moralan, ima po sebi lažnost, a po akcidentu istinitost. Zato dosiže vrstu laži. To pak što netko namjerava uspostaviti lažnost u mišljenju drugoga varajući ga, ne pripada vrsti laži, nego nekom njezinu usavršenju; kao što i u naravnim stvarima nešto zadobiva vrstu ako ima oblik, pa makar i nedostajao učinak oblika; kako je bjelodano kod teškoga tijela koje se nasilno zadržava gore da ne siđe prema zahtjevu svojega oblika. Tako je dakle bjelodano da se laž izravno i formalno opire kreposti istine.

Odgovor na 1. prigovor: o svakoj se stvari više sudi prema onome što je u njoj formalno i po sebi, negoli prema onome što je u njoj materijalno i po akcidentu. I stoga se više opire istini, ukoliko je moralna krepost, to da netko govori istinito namjeravajući govoriti lažno, negoli da govori lažno namjeravajući govoriti istinito.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u II. De doctr. christ., glasovi drže glavno mjesto među ostalim znakovima. I stoga kada se kaže da je laž lažno označavanje glasom, pod nazivom glasa razumijeva se svaki znak. Odatle onaj tko bi neko lažno namjeravao označiti znakovima glave ili tijela, ne bi bio slobodan od laži.

Odgovor na 3. prigovor: požuda za varanjem pripada savršenosti laži, a ne njezinoj vrsti, kao što ni ikoji učinak ne pripada vrsti svojega uzroka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.