II-II, q. 102, a. 3
O njegovu uspoređivanju s pobožnosti
Prigovor 1. Čini se da je poštovanje jača krepost od pobožnosti. Vladar, naime, kojemu se iskazuje štovanje po poštovanju, uspoređuje se s ocem, koji se štuje pobožnosti, kao opći upravitelj s pojedinačnim, jer je obitelj, kojom upravlja otac, dio države, kojom upravlja vladar. No opća je moć jača, i njoj su niže stvari više podložne. Dakle, poštovanje je jača krepost od pobožnosti.
Prigovor 2. Nadalje, oni koji su postavljeni na dostojanstvo vode brigu o zajedničkom dobru. Krvni pak srodnici pripadaju privatnom dobru, koje treba prezreti radi zajedničkog dobra, zbog čega se neki hvalevrijedno izlažu smrtnim opasnostima za zajedničko dobro. Dakle, poštovanje, po kojem se iskazuje štovanje onima koji su postavljeni na dostojanstvo, jača je krepost od pobožnosti, koja iskazuje štovanje osobama povezanim krvlju.
Prigovor 3. Nadalje, čast i štovanje najviše se duguju kreposnima, nakon Boga. No kreposnima se iskazuje čast i štovanje po kreposti poštovanja, kao što je rečeno. Dakle, poštovanje je najizvrsnije nakon bogoštovlja.
Naprotiv, zapovijedi zakona daju se o činima kreposti. Odmah pak nakon zapovijedi bogoštovlja, koje pripadaju prvoj ploči, dodaje se zapovijed o poštovanju roditelja, što pripada pobožnosti. Dakle, pobožnost neposredno slijedi bogoštovlje po redu dostojanstva.
Odgovaram: treba reći da se osobama postavljenima na dostojanstvo može nešto iskazati na dva načina. Na jedan način, u odnosu na zajedničko dobro, na primjer kada mu netko služi u upravljanju državom. I to više ne pripada poštovanju, nego pobožnosti, koja iskazuje štovanje ne samo ocu, nego i domovini. Na drugi način iskazuje se nešto osobama postavljenima na dostojanstvo što se odnosi posebno na njihovu osobnu korist ili slavu. I to vlastito pripada poštovanju ukoliko se razlikuje od pobožnosti. I stoga je usporedbu poštovanja s pobožnosti nužno promatrati prema različitim odnosima različitih osoba prema nama, na koje se odnosi svaka od tih kreposti. Jasno je pak da su nam osobe roditelja, i onih koji su s nama povezani krvlju, bitnije srodne nego osobe koje su postavljene na dostojanstvo, jer rađanje i odgoj, kojih je počelo otac, više pripadaju samoj biti nego izvanjsko upravljanje, kojega su počelo oni koji se postavljaju na dostojanstvo. I prema tome, pobožnost nadvisuje poštovanje, ukoliko uzvraća štovanje osobama koje su nam bliže povezane, kojima smo više obvezani.
Odgovor na 1. prigovor: vladar se uspoređuje s ocem kao opća moć s pojedinačnom u pogledu izvanjskog upravljanje, ali ne u pogledu toga što je otac počelo rađanja. Na taj se, naime, način s njim uspoređuje božanska moć, koja sve proizvodi u bitak.
Odgovor na 2. prigovor: s one strane s koje su osobe postavljene na dostojanstvo usmjerene na zajedničko dobro, njihovo štovanje ne pripada poštovanju, nego pobožnosti, kao što je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: iskazivanje časti ili štovanja ne treba odmjeravati samo prema osobi kojoj se iskazuje promatranoj po sebi, nego i prema tome kako se uspoređuje s onima koji ga iskazuju. Premda su, dakle, kreposni, promatrani po sebi, dostojniji časti nego osobe roditelja, ipak su djeca više obvezana, zbog primljenih dobročinstava i naravne povezanosti, iskazivati štovanje i čast roditeljima nego tuđim kreposnicima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.