Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 102, a. 1

Je li poštovanje posebna krepost, različita od drugih

Prigovor 1. Čini se da poštovanje nije posebna krepost, različita od drugih. Kreposti se, naime, razlikuju prema objektima. No objekt poštovanja ne razlikuje se od objekta pobožnosti. Tulije, naime, kaže u svojoj retorici da je „poštovanje ono po čemu se ljude koji prednjače nekim dostojanstvom udostojava nekim štovanjem i čašću“. No štovanje i čast iskazuje i pobožnost roditeljima, koji prednjače dostojanstvom. Dakle, poštovanje nije krepost različita od pobožnosti.

Prigovor 2. Nadalje, kao što se ljudima postavljenima na dostojanstvo duguje čast i štovanje, tako i onima koji se ističu u znanju i kreposti. No ne postoji neka posebna krepost po kojoj bismo iskazivali čast i štovanje ljudima koji imaju izvrsnost znanja ili kreposti. Dakle, ni poštovanje, po kojem iskazujemo štovanje i čast onima koji prednjače pred nama u dostojanstvu, nije posebna krepost, različita od drugih.

Prigovor 3. Nadalje, ljudima postavljenima na dostojanstvo duguje se mnogo toga na čije plaćanje zakon sili, prema onome u Rim 13: „Vratite svakomu dug: komu porez, porez“, i tako dalje. A ono na što smo prisiljeni zakonom pripada zakonskoj pravednosti, ili pak posebnoj pravednosti. Dakle, poštovanje nije po sebi posebna krepost, različita od drugih.

Naprotiv, Tulije dijeli poštovanje s drugim dijelovima pravednosti, koji su posebne kreposti.

Odgovaram: treba reći da je, kako je jasno iz rečenoga, nužno da se na isti način, kroz svojevrsno uređeno silaženje, razlikuju kreposti kao što se razlikuje i izvrsnost osoba kojima treba nešto vratiti. Kao što pak tjelesni otac djelomično sudjeluje u svojstvu počela, koje se općenito nalazi u Bogu; tako i osoba koja se u pogledu nečega brine za nas djelomično sudjeluje u svojstvu oca, jer je otac počelo i rađanja, i odgoja, i poučavanja, i svega što pripada savršenstvu ljudskoga života. Osoba pak postavljena na dostojanstvo jest kao počelo upravljanja u odnosu na neke stvari, kao što je vladar države u građanskim stvarima, vođa pak vojske u ratnim stvarima, učitelj pak u naukama, a slično je i u drugome. I odatle je da se sve takve osobe nazivaju očevima, zbog sličnosti skrbi, kao što su u 2 Kr 5 Naamanove sluge rekle njemu: „Oče, da ti je prorok i veliku stvar naložio“, i tako dalje. I stoga, kao što se pod bogoštovljem, po kojem se štovanje iskazuje Bogu, u nekom poretku nalazi pobožnost, po kojoj se štuju roditelji; tako se pod pobožnosti nalazi poštovanje, po kojem se štovanje i čast iskazuju osobama postavljenima na dostojanstvo.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je gore rečeno da se bogoštovlje po nekoj izvrsnosti naziva pobožnost, a ipak se pobožnost u vlastitom smislu razlikuje od bogoštovlja; tako se i pobožnost po nekoj izvrsnosti može nazvati poštovanjem, a ipak se poštovanje u vlastitom smislu razlikuje od pobožnosti.

Odgovor na 2. prigovor: netko po tome što je postavljen na dostojanstvo nema samo neku izvrsnost staleža, nego i neku vlast upravljanja podložnicima. Stoga mu pripada uloga počela, ukoliko je upravitelj drugih. No po tome što netko ima savršenstvo znanja ili kreposti, ne dobiva ulogu počela u odnosu na druge, nego samo neku izvrsnost u samome sebi. I zato se posebno određuje neka krepost za iskazivanje časti i štovanja onima koji su postavljeni na dostojanstvo. No budući da se po znanju i kreposti, i svemu drugome takvom, netko čini prikladnim za dostojanstveni stalež, štovanje koje se nekima iskazuje zbog bilo koje izvrsnosti pripada istoj kreposti.

Odgovor na 3. prigovor: posebnoj pravednosti u vlastitom smislu pripada vratiti jednako onomu komu se nešto duguje. Što se pak ne može učiniti prema kreposnima, i prema onima koji se dobro služe dostojanstvenim staležom, kao ni prema Bogu, ni prema roditeljima. I zato to pripada nekoj pridruženoj kreposti, a ne posebnoj pravednosti, koja je glavna krepost. Zakonska se pak pravednost proteže na čine svih kreposti, kao što je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.