Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 101, a. 4

Treba li pod izgovorom bogoštovlja izostaviti dužnost pobožnosti

Prigovor 1. Čini se da povodom bogoštovlja treba zanemariti dužnosti pobožnosti prema roditeljima. Gospodin, naime, kaže u Lk 14: „Ako tko dođe k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu, braću, sinove i sestre, pa čak i svoj život, ne može biti moj učenik“. Stoga se i u pohvalu Jakova i Ivana u Mt 4 kaže da su, „ostavivši mreže i oca, pošli za Kristom“. A u pohvalu levita kaže se u Pnz 33: „Koji reče ocu svome i majci svojoj: Ne poznajem vas; i braći svojoj: Ne znam za njih; i nisu znali za svoje sinove, ovi su čuvali tvoju riječ“. No nepoznavanjem roditelja i drugih krvnih srodnika, ili čak njihovim mrženjem, nužno se zanemaruju dužnosti pobožnosti. Dakle, zbog bogoštovlja treba zanemariti dužnosti pobožnosti.

Prigovor 2. Nadalje, u Mt 8 i Lk 9 kaže se da je Gospodin onome koji mu je rekao: „Dopusti mi da najprije odem i pokopam svoga oca“, odgovorio: „Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve. A ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje“, što pripada bogoštovlju. Pokop pak oca pripada dužnosti pobožnosti. Dakle, dužnost pobožnosti treba zanemariti zbog bogoštovlja.

Prigovor 3. Nadalje, Bog se po izvrsnosti naziva našim Ocem. No kao što službama pobožnosti štujemo roditelje, tako bogoštovljem štujemo Boga. Dakle, treba zanemariti službe pobožnosti zbog štovanja koje pripada bogoštovlju.

Prigovor 4. Nadalje, redovnici su po zavjetu, koji se ne smije prekršiti, dužni ispunjavati pravila svoga redovničkog života. Zbog njih su spriječeni pomagati svojim roditeljima, kako zbog siromaštva, jer nemaju vlastitoga vlasništva, tako i zbog neposluha, jer bez dopuštenja svojih poglavara ne smiju izlaziti iz samostana. Dakle, zbog bogoštovlja treba zanemariti dužnosti pobožnosti prema roditeljima.

Naprotiv, Gospodin u Mt 15 prekorava farizeje koji su pod izgovorom bogoštovlja učili da se roditeljima uskrati dužna čast.

Odgovaram: treba reći da su bogoštovlje i pobožnost dvije kreposti. Nijedna pak krepost nije suprotna niti se protivi drugoj kreposti, jer prema Filozofu u Kategorijama, dobro nije suprotno dobru. Stoga ne može biti da pobožnost i bogoštovlje jedno drugo sprječavaju, tako da se zbog jednoga isključuje čin drugoga. Čin, naime, svake kreposti, kako je jasno iz gore rečenoga, ograničen je dužnim okolnostima, koje ako prekorači, to više neće biti čin kreposti, nego poroka. Stoga pobožnosti pripada iskazivati dužnost i štovanje roditeljima na dužan način. No nije dužan način da čovjek više teži štovanju oca nego štovanju Boga, nego kako Ambrozije kaže u tumačenju Lukina evanđelja: „pobožnost božanskoga bogoštovlja pretpostavlja se rodbinskoj vezi“. Ako nas dakle štovanje roditelja odvlači od štovanja Boga, to više ne bi bila pobožnost ustrajati u štovanju roditelja protiv Boga. Stoga Jeronim kaže u poslanici Heliodoru: „Gazi preko oca, gazi preko majke, i poleti k zastavi križa. Najviši je rod pobožnosti u ovoj stvari biti okrutan“. I zato u takvu slučaju treba ostaviti dužnosti prema roditeljima zbog božanskoga štovanja koje pripada bogoštovlju. Ako pak iskazivanjem dužnih službi roditeljima nismo odvučeni od božanskoga štovanja, to će već pripadati pobožnosti. I tako neće trebati zbog bogoštovlja napustiti pobožnost.

Odgovor na 1. prigovor: Grgur, tumačeći onu Gospodinovu riječ, kaže da roditelje koje „na Božjem putu doživljavamo kao protivnike, mrzeći ih i bježeći od njih ne smijemo poznavati“. Ako nas, naime, naši roditelji potiču na grijeh i odvlače nas od božanskoga štovanja, moramo ih u tome pogledu napustiti i mrziti. I na taj se način kaže da leviti nisu poznavali svoje srodnike, jer prema Gospodinovoj zapovijedi nisu poštedjeli idolopoklonike, kako stoji u Izl 32. Jakov pak i Ivan hvale se zbog toga što su pošli za Gospodinom ostavivši roditelja, ne zato što bi ih njihov otac poticao na zlo, nego zato što su smatrali da on može i drukčije provesti život dok oni slijede Krista.

Odgovor na 2. prigovor: Gospodin je stoga zabranio učeniku pokop oca jer ga je, kako Krizostom kaže, „time Gospodin istrgnuo iz mnogih zala, naime žalovanja i tuga, i drugoga što se odatle očekuje. Nakon pokopa, naime, bilo je nužno i istraživati oporuke, i podjelu baštine, i druge takve stvari. A ponajviše zato što je bilo drugih koji su mogli obaviti pokop ovoga mrtvaca“. Ili, kako Ćiril tumači u komentarima Lukina evanđelja, „onaj učenik nije tražio da pokopa već preminulog oca, nego da još živućeg u starosti uzdržava dok ga ne pokopa. Što mu Gospodin nije dopustio jer je bilo drugih koji su se mogli o njemu brinuti, povezani rodbinskom lozom“.

Odgovor na 3. prigovor: upravo to što tjelesnim roditeljima iskazujemo iz pobožnosti, odnosimo na Boga, kao što se i druga djela milosrđa koja iskazujemo bilo kojim bližnjima smatraju iskazanima Bogu, prema onome u Mt 25: „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. I stoga, ako su tjelesnim roditeljima naše službe nužne, tako da se bez njih ne mogu uzdržavati, niti nas navode na nešto protiv Boga, ne smijemo ih napustiti pod izgovorom bogoštovlja. Ako pak bez grijeha ne možemo biti slobodni za njihove službe, ili pak ako se mogu uzdržavati bez naše službe, dopušteno je zanemariti njihove službe kako bismo se više posvetili bogoštovlju.

Odgovor na 4. prigovor: jedno treba reći o onome tko je još u svijetu, a drugo o onome tko je već položio zavjete u redovništvu. Onaj, naime, tko je u svijetu, ako ima roditelje koji se bez njega ne mogu uzdržavati, ne smije, ostavivši njih, ući u redovništvo, jer bi prekršio zapovijed o poštovanju roditelja. Premda neki kažu da bi ih i u tom slučaju mogao dopušteno napustiti, povjeravajući brigu o njima Bogu. No ako tko ispravno promotri, to bi značilo iskušavati Boga, jer bi onaj tko ima što učiniti po ljudskom savjetu izložio roditelje opasnosti u nadi u božansku pomoć. Ako pak roditelji mogu provesti život bez njega, bilo bi mu dopušteno, ostavivši roditelje, ući u redovništvo. Jer djeca nisu dužna uzdržavati roditelje osim u slučaju potrebe, kao što je rečeno. Onaj pak tko je već položio zavjete u redovništvu, smatra se već kao mrtav svijetu. Stoga ne smije povodom uzdržavanja roditelja izaći iz samostana, u kojem se suukopava s Kristom, i ponovno se zaplesti u svjetovne poslove. Dužan je ipak, uz očuvanje poslušnosti svome poglavaru i stanja svoga redovništva, uložiti pobožnu skrb kako bi se pomoglo njegovim roditeljima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.