Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 98, a. 2

Bi li bilo rađanja po spolnom općenju

Prigovor 1. Čini se da u stanju nevinosti ne bi bilo rađanja po spolnom općenju. Jer, kako Damaščanin kaže, prvi je čovjek bio u zemaljskom raju poput nekoga anđela. No u budućem stanju uskrsnuća, kada će ljudi biti slični anđelima, niti će se ženiti niti udavati, kako se kaže u Mt 22. Dakle, ni u zemaljskom raju ne bi bilo rađanja po spolnom općenju.

Prigovor 2. Nadalje, prvi su ljudi bili stvoreni u savršenoj dobi. Ako bi dakle u njih prije grijeha bilo rađanja po spolnom općenju, bili bi se također u zemaljskom raju tjelesno sjedinili. Što je očito da je lažno, prema Pismu.

Prigovor 3. Nadalje, u tjelesnom sjedinjenju čovjek ponajviše postaje sličan zvijerima zbog žestine naslade, stoga se također hvali suzdržljivost, po kojoj se ljudi od takvih naslada ustežu. No sa zvijerima se čovjek uspoređuje zbog grijeha, prema onome iz Ps 48: „čovjek, kad je bio u časti, nije razumio, izjednačio se s nerazumnim teglećim marvama i postao im sličan“. Dakle, prije grijeha ne bi bilo tjelesnoga sjedinjenja muškarca i žene.

Prigovor 4. Nadalje, u stanju nevinosti ne bi bilo nikakva propadanja. No po spolnom se općenju kvari djevičanska cjelovitost. Dakle, spolnoga općenja u stanju nevinosti ne bi bilo.

Naprotiv, Bog je prije grijeha stvorio muško i žensko, kako se kaže u Post 1 i 2. No ništa nije uzalud u djelima Božjim. Dakle, čak i da čovjek nije sagriješio, bilo bi spolnoga općenja, na koje se razlika spolova usmjerava.

Naprotiv, nadalje, u Post 2 kaže se da je žena načinjena kao pomoć mužu. Ali ne za drugo osim za rađanje koje biva po spolnom općenju, jer bi se za bilo koje drugo djelo prikladnije mužu moglo pomoći po mužu nego po ženi. Dakle, i u stanju nevinosti bilo bi rađanja po spolnom općenju.

Odgovaram: neki od starih naučitelja, razmatrajući ružnoću požude koja se nalazi u spolnom općenju u ovome stanju, postavili su da u stanju nevinosti ne bi bilo rađanja po spolnom općenju. Stoga Grgur Nisenski kaže u knjizi koju je sastavio o čovjeku da bi se u zemaljskom raju ljudski rod umnožio drukčije, onako kako su se umnožili anđeli, bez lijeganja, djelovanjem božanske moći. I kaže da je Bog prije grijeha stvorio muško i žensko gledajući na način rađanja koji je imao biti nakon grijeha, što je Bog unaprijed znao. No to se ne govori razložno. Naime, ono što je čovjeku naravno, niti se oduzima niti se daje čovjeku po grijehu. Bjelodano je pak da je čovjeku, prema animalnom životu, koji je imao i prije grijeha, kako je gore rečeno, naravno rađati po spolnom općenju, kao i ostalim savršenim životinjama. I to očituju naravni udovi određeni za tu uporabu. I stoga ne treba reći da uporaba tih naravnih udova ne bi postojala prije grijeha, kao i ostalih udova. Treba dakle u spolnom općenju razmotriti dvoje prema sadašnjem stanju. Jedno što pripada naravi, naime sjedinjenje muškarca i žene radi rađanja. U svakom se naime rađanju traži djelatna i trpna moć. Stoga, budući da je u svemu u čemu postoji razlika spolova djelatna moć u mužjaku, a trpna moć u ženki; red naravi zahtijeva da se radi rađanja sastanu po spolnom općenju muškarac i žena. Drugo pak što se može razmotriti jest neka nagrđenost neumjerene požude. Koje u stanju nevinosti ne bi bilo, kada su niže moći bile posve podložne razumu. Stoga Augustin kaže u XIV. knjizi De civ. Dei: „daleko bilo da posumnjamo da se porod nije mogao posijati bez bolesti pohote. Nego bi se onim migom volje micali oni udovi kojim i ostali, i bez žara i zamamnoga podbadanja, sa spokojem duha i tijela“.

Odgovor na 1. prigovor: čovjek bi u zemaljskom raju bio poput anđela po duhovnom umu, premda bi ipak imao animalan život što se tiče tijela. No nakon uskrsnuća čovjek će biti sličan anđelu, učinjen duhovnim i prema duši i prema tijelu. Stoga nije isti razlog.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u IX. knjizi super Gen. ad Litt., praroditelji se u zemaljskom raju nisu sjedinili zato što su, nakon oblikovanja žene, ubrzo zbog grijeha izbačeni iz zemaljskoga raja, ili zato što se čekao božanski autoritet za određeno vrijeme sjedinjenja, od kojega su primili opću zapovijed.

Odgovor na 3. prigovor: zvijeri nemaju razuma. Stoga čovjek po tome u spolnom općenju postaje zvjerski što nasladu spolnoga općenja i žar požude ne može razumom obuzdati. No u stanju nevinosti ničega takvoga ne bi bilo što se ne bi obuzdavalo razumom; ne zato što bi bila manja naslada prema osjetilu, kako neki kažu (bila bi naime utoliko veća osjetna naslada ukoliko bi bila čišća narav, a tijelo osjetljivije); nego zato što se požudna moć ne bi tako neuredno izlila na takvu nasladu, uređena razumom, kojemu ne pripada to da bude manja naslada u osjetilu, nego da požudna moć ne prianja neumjereno uz nasladu; a kažem neumjereno, izvan mjere razuma. Kao što trijezan čovjek pri umjereno uzetoj hrani nema manju nasladu nego proždrljivac; ali manje njegova požudna moć počiva na takvoj nasladi. I to izražavaju Augustinove riječi, koje iz stanja nevinosti ne isključuju veličinu naslade, nego žar pohote i nemir duha. I stoga u stanju nevinosti suzdržljivost ne bi bila hvalevrijedna, koja se u ovome vremenu hvali ne zbog nedostatka plodnosti, nego zbog otklanjanja neuredne pohote. Tada bi pak postojala plodnost bez pohote.

Odgovor na 4. prigovor: kako Augustin kaže u XIV. knjizi De civ. Dei, „u onom se stanju bez ikakva kvara cjelovitosti muž ulijevao u krilo žene. Tako se naime moglo u utrobu supruge, očuvavši cjelovitost ženskoga spolovila, uliti muževno sjeme, kao što se sada može, očuvavši istu cjelovitost, iz utrobe djevice otpustiti tok mjesečne krvi. Kao što je naime za rađanje žensku utrobu imalo opustiti ne stenjanje boli, nego poticaj zrelosti; tako bi za začeće obje naravi sjedinio ne nagon pohote, nego dragovoljna uporaba“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.