I, q. 98, a. 1
Bi li u stanju nevinosti bilo rađanja
Prigovor 1. Čini se da u stanju nevinosti ne bi bilo rađanja. Naime, rađanju je propadanje suprotno, kako se kaže u V. Physic. Suprotnosti su pak oko istoga. No u stanju nevinosti ne bi bilo propadanja. Dakle, ni rađanja.
Prigovor 2. Nadalje, rađanje se usmjerava na to da se u vrsti očuva ono što se prema pojedincu ne može očuvati, stoga se i u onim pojedincima koji traju zauvijek rađanje ne nalazi. No u stanju nevinosti čovjek bi zauvijek živio bez smrti. Dakle, u stanju nevinosti rađanja ne bi bilo.
Prigovor 3. Nadalje, rađanjem se ljudi umnažaju. No kada se gospodari umnože, nužno nastaje dioba posjeda radi izbjegavanja zbrke gospodstva. Dakle, budući da je čovjek postavljen za gospodara životinja, nakon što bi se umnožio ljudski rod po rađanju, uslijedila bi dioba gospodstva. Što se čini protivnim naravnom pravu, prema kojem je sve zajedničko, kako kaže Izidor. Dakle, u stanju nevinosti ne bi bilo rađanja.
Naprotiv, kaže se u Post 1: „plodite se i množite, i napunite zemlju“. A takvo se umnažanje bez novoga rađanja ne bi moglo dogoditi, budući da su isprva bila postavljena samo dvoje. Dakle, u prvotnom bi stanju rađanja bilo.
Odgovaram: u stanju nevinosti bilo bi rađanja radi umnažanja ljudskoga roda, inače bi čovjekov grijeh bio veoma nužan, iz kojega je tolik dobro proizišlo. Treba dakle razmotriti da je čovjek prema svojoj naravi postavljen kao neka sredina između propadljivih i nepropadljivih stvorenja, jer mu je duša po naravi nepropadljiva, a tijelo po naravi propadljivo. Treba pak razmotriti da se nakana naravi na jedan način odnosi prema propadljivim, a na drugi prema nepropadljivim stvorenjima. Jer čini se da po sebi pripada nakani naravi ono što je uvijek i trajno. Ono pak što je samo tijekom nekoga vremena ne čini se da prvenstveno pripada nakani naravi, nego kao usmjereno k drugome; inače bi se, kad to propadne, poništila nakana naravi. Budući da dakle u propadljivim stvarima nema ničega trajnoga i što uvijek ostaje osim vrste, dobro vrste prvenstveno pripada nakani naravi, a za njezino je očuvanje usmjereno naravno rađanje. Nepropadljive pak supstancije ostaju uvijek ne samo prema vrsti nego i prema pojedincima, i stoga su također sami pojedinci prvenstveno u nakani naravi. Tako dakle čovjeku sa strane tijela, koje je po svojoj naravi propadljivo, pristaje rađanje. Sa strane pak duše, koja je nepropadljiva, pristaje mu to da mnoštvo pojedinaca bude po sebi nakanjeno od naravi, ili radije od začetnika naravi, koji je jedini stvoritelj ljudskih duša. I zato je radi umnažanja ljudskoga roda odredio rađanje u ljudskom rodu, također u stanju nevinosti.
Odgovor na 1. prigovor: čovjekovo tijelo u stanju nevinosti, koliko je bilo do njega samoga, bilo je propadljivo, ali se moglo očuvati od propadanja po duši. I zato čovjeku nije trebalo oduzeti rađanje, koje pripada propadljivim stvarima.
Odgovor na 2. prigovor: rađanje u stanju nevinosti, iako ne bi bilo radi očuvanja vrste, bilo bi ipak radi umnažanja pojedinaca.
Odgovor na 3. prigovor: u ovome stanju, kada se umnože gospodari, nužno nastaje dioba posjeda, jer je zajedništvo posjeda povod neslozi, kako Filozof kaže u II. Politic. No u stanju nevinosti volje bi ljudi bile tako uređene da bi se bez ikakve opasnosti od nesloge zajednički služili, prema tome kako bi svakomu od njih pristajalo, stvarima koje su bile podložne njihovu gospodstvu, budući da se to i sada obdržava kod mnogih dobrih muževa.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.