I, q. 97, a. 1
Je li čovjek u stanju nevinosti bio besmrtan
Prigovor 1. Čini se da čovjek u stanju nevinosti nije bio besmrtan. Naime, smrtno se stavlja u definiciju čovjeka. No uklanjanjem definicije oduzima se definirano. Dakle, ako je bio čovjek, nije mogao biti besmrtan.
Prigovor 2. Nadalje, propadljivo i nepropadljivo razlikuju se rodom, kako se kaže u X. Metaphys. No u onoga što se razlikuje rodom nema prelaženja jednoga u drugo. Ako je dakle prvi čovjek bio nepropadljiv, čovjek u ovome stanju ne bi mogao biti propadljiv.
Prigovor 3. Nadalje, ako je čovjek u stanju nevinosti bio besmrtan, ili je to imao po naravi, ili po milosti. Ali ne po naravi, jer bi, budući da narav ostaje ista prema vrsti, i sada bio besmrtan. Slično ni po milosti, jer je prvi čovjek milost povratio po pokori, prema onome iz Mudr 10: „izveo ga je iz njegova prijestupa“; dakle, povratio bi besmrtnost; što je bjelodano da je lažno. Dakle, čovjek nije bio besmrtan u stanju nevinosti.
Prigovor 4. Nadalje, besmrtnost se obećava čovjeku kao nagrada, prema onome iz Otk 21: „smrti više neće biti“. No čovjek nije bio stvoren u stanju nagrade, nego da bi nagradu zaslužio. Dakle, čovjek u stanju nevinosti nije bio besmrtan.
Naprotiv, kaže se u Rim 5 da je „po grijehu ušla smrt u svijet“. Dakle, prije grijeha čovjek je bio besmrtan.
Odgovaram: nešto se može nazvati nepropadljivim na tri načina. Na jedan način, sa strane tvari, naime po tome što ili nema tvar, kao anđeo; ili ima tvar koja nije u mogućnosti osim za jedan oblik, kao nebesko tijelo. I to se naziva nepropadljivim po naravi. Na drugi način naziva se nešto nepropadljivim sa strane oblika, naime jer stvari po naravi propadljivoj prianja neko raspoloženje po kojem se posve sprječava od propadanja. I to se naziva nepropadljivim prema slavi, jer, kako kaže Augustin u poslanici Dioskoru, „tako je moćne naravi Bog stvorio dušu, da iz njezina blaženstva prelazi u tijelo punina zdravlja“, to jest snaga nepropadljivosti. Na treći način naziva se nešto nepropadljivim sa strane djelatnoga uzroka. I na taj bi način čovjek u stanju nevinosti bio nepropadljiv i besmrtan. Jer, kako Augustin kaže u knjizi De quaest. Vet. et Nov. Test., „Bog je stvorio čovjeka koji bi, dokle god ne sagriješi, bio krepak besmrtnošću, tako da sam sebi bude začetnik ili za život ili za smrt“. Naime, njegovo tijelo nije bilo neraspadljivo po nekoj snazi besmrtnosti koja bi postojala u njemu; nego se u duši nalazila neka moć natnaravno od Boga dana, po kojoj je mogla tijelo očuvati od svakoga propadanja, dokle god bi sama ostala podložna Bogu. Što je razumno učinjeno. Budući da naime razumna duša nadilazi razmjer tjelesne tvari, kako je gore rečeno, prikladno je bilo da joj se u početku dade krepost po kojoj bi mogla tijelo očuvati iznad naravi tjelesne tvari.
Odgovor na 1. prigovor: na prvi dakle i drugi prigovor treba reći da ti razlozi polaze od onoga što je nepropadljivo i besmrtno po naravi.
Odgovor na 3. prigovor: ona moć očuvanja tijela od propadanja nije bila naravna ljudskoj duši, nego po daru milosti. I premda je povratio milost za otpuštenje krivnje i zaslugu slave, ipak ne za učinak izgubljene besmrtnosti. To se naime pridržavalo Kristu, po kojemu je nedostatak naravi imao biti popravljen na bolje, kako će se dolje reći.
Odgovor na 4. prigovor: razlikuje se besmrtnost slave, koja se obećava kao nagrada, od besmrtnosti koja je bila podijeljena čovjeku u stanju nevinosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.