Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 92, a. 1

Je li u onoj proizvodnji stvari trebalo proizvesti ženu

Prigovor 1. Čini se da žena nije trebala biti proizvedena u prvoj proizvodnji stvari. Veli naime Filozof u knjizi De generat. animal. da je „ženka zastranjeli mužjak“. No ništa zastranjelo i nedostatno nije trebalo biti u prvoj uspostavi stvari. Dakle u onoj prvoj uspostavi stvari ženu nije trebalo proizvesti.

Prigovor 2. Nadalje, podložnost i umanjenje uslijedili su iz grijeha; naime ženi je rečeno poslije grijeha, Post 3: „Pod muževom ćeš vlašću biti“; a Grgur veli: „Gdje ne griješimo, svi smo jednaki“. No žena je po naravi manje moći i dostojanstva nego muž, jer djelatnik je uvijek časniji od onoga koji trpi, kako Augustin veli u XII Super Gen. ad litt.. Dakle žena nije trebala biti proizvedena u prvoj proizvodnji stvari prije grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, prigode za grijeh valja uklanjati. No Bog je unaprijed znao da će žena mužu biti prigoda za grijeh. Dakle nije trebao proizvesti ženu.

Naprotiv, veli se u Post 2: „Nije dobro da čovjek bude sam; načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu“.

Odgovaram: bilo je nužno da se načini žena, kako Pismo veli, kao pomoćnica mužu; ne doduše kao pomoćnica za neko drugo djelo, kako su neki govorili, budući da se za bilo koje drugo djelo prikladnije može pomoći mužu po drugome mužu nego po ženi; nego kao pomoćnica za rađanje. Što se očevidnije može vidjeti ako se u živim bićima razmotri način rađanja. Postoje naime neka živa bića koja u samima sebi nemaju djelatnu moć rađanja, nego se rađaju od djelatnika druge vrste; kao biljke i životinje koje se bez sjemena rađaju iz prikladne tvari djelatnom moći nebeskih tijela. Neka pak imaju sjedinjenu djelatnu i trpnu moć rađanja; kao što biva u biljkama koje se rađaju iz sjemena. Nema naime u biljkama plemenitijega životnog djela od rađanja, pa se stoga prikladno u svako vrijeme u njima trpnoj moći pridružuje djelatna moć rađanja. Savršenim pak životinjama pripada djelatna moć rađanja prema muškomu spolu, a trpna moć prema ženskomu spolu. I budući da u životinjama postoji neko plemenitije životno djelo od rađanja, na koje je njihov život ponajprije usmjeren; stoga u savršenim životinjama muški spol nije u svako vrijeme sjedinjen sa ženskim, nego samo u vrijeme parenja; kako bismo zamislili da parenjem tako nastaje jedno od mužjaka i ženke, kao što su u biljci u svako vrijeme sjedinjene muška i ženska snaga, premda u nekima više obiluje jedna od njih, a u nekima više druga. Čovjek je pak usmjeren na još plemenitije životno djelo, a to je spoznavanje umom. I stoga je u čovjeku još s većim razlogom trebalo postojati razlikovanje obiju moći, tako da se odvojeno proizvede žena od muža, a ipak da se tjelesno sjedine u jedno za djelo rađanja. I stoga se odmah nakon oblikovanja žene veli u Post 2: „Bit će dvoje u jednome tijelu“.

Odgovor na 1. prigovor: s obzirom na pojedinačnu narav, ženka je nešto nedostatno i zastranjelo. Zato što djelatna moć koja se nalazi u sjemenu mužjaka namjerava proizvesti sebi slično savršeno, prema muškomu spolu; a to što se rađa ženka, potječe zbog slabosti djelatne moći, ili zbog neke neraspoloženosti tvari, ili također zbog nekoga preinakovanja izvana, kao od južnih vjetrova, koji su vlažni, kako se veli u knjizi De generat. animal.. Ali u usporedbi s općom naravi, ženka nije nešto zastranjelo, nego je iz namjere naravi usmjerena na djelo rađanja. Namjera pak opće naravi ovisi o Bogu, koji je sveopći začetnik naravi. I stoga je uspostavljajući narav proizveo ne samo muško, nego i žensko.

Odgovor na 2. prigovor: podložnost je dvostruka. Jedna je ropska, prema kojoj predstojnik koristi podložnika za svoju vlastitu korist; i takva je podložnost uvedena poslije grijeha. Druga je pak podložnost obiteljska ili građanska, prema kojoj predstojnik koristi podložnike za njihovu korist i dobro. I ta bi podložnost postojala i prije grijeha; nedostajalo bi naime dobro reda u ljudskome mnoštvu kad jedni ne bi bili upravljani od drugih mudrijih. I tako je iz takve podložnosti po naravi žena podložna mužu, jer po naravi u mužu više obiluje razudba razuma. Niti se nejednakost ljudi isključuje stanjem nevinosti, kako će se niže reći.

Odgovor na 3. prigovor: kad bi sve iz čega je čovjek uzeo prigodu za grijeh Bog uklonio iz svijeta, svemir bi ostao nesavršen. Niti je trebalo zajedničko dobro dokinuti da bi se izbjeglo pojedinačno zlo, osobito kad je Bog toliko moćan da bilo koje zlo može usmjeriti na dobro.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.