Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 88, a. 1

Može li ljudska duša, prema stanju ovoga života, spoznati po njima samima nematerijalne supstancije koje nazivamo anđelima

Prigovor 1. Čini se da ljudska duša, prema stanju sadašnjega života, može spoznati nematerijalne supstancije po njima samima. Kaže naime Augustin u IX De Trin.: „Sama duša, kao što spoznaje o tjelesnim stvarima sabire po osjetilima tijela, tako spoznaje o netjelesnim stvarima sabire po samoj sebi“. Takve su pak nematerijalne supstancije. Dakle duh spoznaje nematerijalne supstancije.

Prigovor 2. Nadalje, slično se spoznaje sličnim. No ljudski je duh sličniji nematerijalnim stvarima nego materijalnima, budući da je sam duh nematerijalan, kako je očito iz gore rečenoga. Budući dakle da naš duh spoznaje materijalne stvari, još mnogo više spoznaje nematerijalne stvari.

Prigovor 3. Nadalje, to što ono što je po sebi najosjetnije ne osjećamo u najvećoj mjeri, potječe otuda što prekomjernosti osjetnih stvari kvare osjetilo. Ali prekomjernosti spoznatljivoga ne kvare razum, kako se veli u III. De anima. Dakle ono što je po sebi najspoznatljivije, ujedno je najspoznatljivije i nama. No budući da materijalne stvari nisu spoznatljive osim zato što ih mi činimo spoznatljivima u činu, apstrahirajući od tvari; bjelodano je da su po sebi spoznatljivije supstancije koje su po svojoj naravi nematerijalne. Dakle ih mi spoznajemo još mnogo više nego materijalne stvari.

Prigovor 4. Nadalje, Komentator veli u II. Metaphys. da kada se apstrahirane supstancije ne bi mogle spoznati od nas, „tada bi narav uzaludno djelovala, jer je učinila da ono što je naravno po sebi spoznato umom, ne bude spoznato ni od koga“. No ništa u naravi nije besposleno ili uzalud. Dakle nematerijalne supstancije možemo spoznati.

Prigovor 5. Nadalje, kako se osjetilo odnosi prema osjetnim stvarima, tako se razum odnosi prema spoznatljivim stvarima. No naš vid može vidjeti sva tijela, bilo da su viša i neraspadljiva, bilo da su niža i raspadljiva. Dakle naš razum može spoznati sve spoznatljive supstancije, i više i nematerijalne.

Naprotiv, veli se u Mudr 9: „A tko će istražiti ono što je na nebesima?“ Za takve se pak supstancije kaže da su na nebesima, prema onome iz Mt 18: „Anđeli njihovi na nebesima“ i tako dalje. Dakle se nematerijalne supstancije ne mogu spoznati ljudskim istraživanjem.

Odgovaram: prema Platonovu mišljenju nematerijalne supstancije ne samo da spoznajemo, nego su one i prve koje spoznajemo. Platon je naime postavio da su samostojeći nematerijalni oblici, koje je nazivao idejama, vlastiti objekti našega razuma, pa se tako prvo i po sebi spoznaju od nas. Ipak se spoznaja duše primjenjuje na materijalne stvari ukoliko se s razumom miješaju mašta i osjetilo. Stoga, što je razum više očišćen, to više opaža spoznatljivu istinu nematerijalnoga. No prema Aristotelovu mišljenju, koje više potvrđujemo iskustvom, naš razum, prema stanju sadašnjega života, ima naravni odnos prema naravima materijalnih stvari; stoga ništa ne spoznaje osim obraćajući se na predodžbe, kako je bjelodano iz rečenoga. I tako je očito da nematerijalne supstancije, koje ne potpadaju pod osjetilo i maštu, ne možemo spoznati prvo i po sebi, prema načinu spoznaje koji nam je poznat po iskustvu. Ipak Averroes u komentaru treće knjige De anima postavlja da na koncu u ovome životu čovjek može doći do toga da spozna odijeljene supstancije po povezivanju ili sjedinjenju stanovite odijeljene supstancije s nama, koju naziva djelatnim razumom, a koji, budući da je odijeljena supstancija, po naravi spoznaje odijeljene supstancije. Stoga, kada nam bude savršeno sjedinjen, tako da po njemu možemo savršeno spoznavati, spoznavat ćemo i mi odijeljene supstancije; kao što sada po mogućem razumu koji nam je sjedinjen spoznajemo materijalne stvari. Postavlja pak da se djelatni razum ovako sjedinjuje s nama. Budući naime da spoznajemo po djelatnom razumu i po promišljanim spoznatljivim predmetima, kako je očito kad zaključke spoznajemo po shvaćenim načelima; nužno je da se djelatni razum uspoređuje s promišljanim predmetima ili kao glavni djelatnik s oruđima, ili kao oblik s tvari. Na ta se naime dva načina neko djelovanje pripisuje dvama načelima: glavnomu djelatniku i oruđu, kao piljenje obrtniku i pili; a obliku i subjektu, kao zagrijavanje toplini i ognju. No na oba će se načina djelatni razum uspoređivati s promišljanim predmetima kao savršenost s onim što se može usavršiti, i čin s mogućnošću. Ujedno se pak u nečemu prima usavršeno i savršenost; kao vidljivo u činu i svjetlost u zjenici. Ujedno se dakle u mogućem razumu primaju promišljani predmeti i djelatni razum. I što više promišljanih predmeta primamo, to se više približavamo tome da nam se djelatni razum savršeno sjedini. Tako da kada spoznamo sve promišljane predmete, djelatni će nam se razum savršeno sjediniti; i moći ćemo po njemu spoznati sve materijalno i nematerijalno. I u tome postavlja konačno čovjekovo blaženstvo. Niti je važno, što se tiče postavljenoga pitanja, spoznaje li u tome stanju blaženstva mogući razum odijeljene supstancije po djelatnom razumu, kako on sam drži, ili, kako on pripisuje Aleksandru, mogući razum nikada ne spoznaje odijeljene supstancije (zato što postavlja da je mogući razum propadljiv), nego čovjek spoznaje odijeljene supstancije po djelatnom razumu. No rečeno ne može opstati. Prvo doista zato što, ako je djelatni razum odijeljena supstancija, nemoguće je da po njemu formalno spoznajemo, jer ono čime djelatnik formalno djeluje jest oblik i čin djelatnika; budući da svaki djelatnik djeluje ukoliko je u činu. Kao što je također gore rečeno u pogledu mogućega razuma. Drugo zato što se, prema rečenom načinu, djelatni razum, ako je odijeljena supstancija, ne bi sjedinio s nama prema svojoj supstanciji; nego samo njegovo svjetlo, ukoliko se u njemu sudjeluje u promišljanim predmetima; a ne s obzirom na druga djelovanja djelatnoga razuma, tako da bismo po tome mogli spoznati nematerijalne supstancije. Kao što dok gledamo boje osvijetljene suncem, ne sjedinjuje se s nama sunčeva supstancija da bismo mogli vršiti sunčeva djelovanja; nego nam se samo sjedinjuje sunčevo svjetlo za gledanje boja. Treće, jer pod pretpostavkom da nam se prema rečenom načinu sjedinjuje supstancija djelatnoga razuma, oni ipak ne postavljaju da nam se djelatni razum posve sjedinjuje prema jednome ili dvama spoznatljivim predmetima, nego prema svim promišljanim predmetima. No svi promišljani predmeti zaostaju za moći djelatnoga razuma, jer je mnogo više spoznati odijeljene supstancije nego spoznati sve materijalne stvari. Stoga je bjelodano da se, čak i kada bi se spoznale sve materijalne stvari, djelatni razum ne bi tako sjedinio s nama da bismo po njemu mogli spoznati odijeljene supstancije. Četvrto, jer spoznati sve materijalne predmete jedva da se komu dogodi na ovome svijetu; i tako nitko, ili tek rijetki, ne bi prispjeli blaženstvu. Što se protivi Filozofu u I. Ethic., koji veli da je „blaženstvo neko zajedničko dobro koje može pripasti svima koji nisu lišeni kreposti“. Protivi se također razumu da svrhu neke vrste rjeđe postižu ona bića koja se nalaze pod tom vrstom. Peto, jer Filozof izričito veli u I. Ethic. da je „blaženstvo djelovanje po savršenoj kreposti“. I nabrojivši mnoge kreposti, u desetoj knjizi zaključuje da je konačno blaženstvo, koje se sastoji u spoznaji najviših spoznatljivih zbiljnosti, prema kreposti mudrosti, za koju je postavio u šestoj knjizi da je glava motriteljskih znanosti. Stoga je bjelodano da je Aristotel postavio čovjekovo konačno blaženstvo u spoznaji odijeljenih supstancija kakva se može imati po motriteljskim znanostima, a ne po povezivanju s djelatnim razumom koje su neki izmislili. Šesto, jer je gore pokazano da djelatni razum nije odijeljena supstancija, nego neka moć duše, koja se djelatno pruža na iste stvari na koje se mogući razum pruža prijemljivo; jer, kako se veli u III. De anima, mogući je razum onaj kojim sve biva, a djelatni razum onaj kojim se sve čini. Oba se dakle razuma pružaju, prema stanju sadašnjega života, samo na materijalne stvari; koje djelatni razum čini spoznatljivima u činu, a primaju se u mogućem razumu. Stoga prema stanju sadašnjega života niti po mogućem razumu, niti po djelatnom razumu, ne možemo spoznati nematerijalne supstancije po njima samima.

Odgovor na 1. prigovor: iz onoga se Augustinova navoda može izvesti da ono što naš duh može primiti od spoznaje netjelesnih stvari, može spoznati po samome sebi. I to je do te mjere istinito da se i kod filozofâ veli kako je znanost o duši stanovito načelo za spoznavanje odijeljenih supstancija. Po tome naime što naša duša spoznaje samu sebe, dospijeva do posjedovanja neke spoznaje o netjelesnim supstancijama, onakve kakvu joj se događa imati, a ne tako da bi ih jednostavno i savršeno spoznala time što spoznaje samu sebe.

Odgovor na 2. prigovor: sličnost naravi nije dostatan razlog za spoznaju; inače bi trebalo reći ono što je rekao Empedoklo, da je duša od naravi svega kako bi sve spoznavala. Nego se za spoznavanje traži da bude sličnost spoznate stvari u onome koji spoznaje, kao neki njegov oblik. No naš je mogući razum, prema stanju sadašnjega života, rođen da se oblikuje sličnostima materijalnih stvari apstrahiranim od predodžaba, i stoga više spoznaje materijalne stvari nego nematerijalne supstancije.

Odgovor na 3. prigovor: traži se neki razmjer objekta prema spoznajnoj moći, kao djelatnoga prema trpnome, i savršenosti prema onome što se može usavršiti. Stoga to što osjetilo ne zahvaća prekomjerna osjetna svojstva, nema za jedini razlog to što ona kvare osjetilne organe; nego i to što su nerazmjerna osjetilnim moćima. I na taj su način nematerijalne supstancije nerazmjerne našemu razumu, prema sadašnjem stanju, tako da ih on ne može spoznati.

Odgovor na 4. prigovor: taj Komentatorov razlog mnogostruko podbacuje. Prvo doista zato što ne slijedi, ako odijeljene supstancije ne spoznajemo mi, da ih ne spoznaje nijedan razum; spoznaju ih naime one same i međusobno. Drugo zato što svrha odijeljenih supstancija nije da ih mi spoznajemo. A besposlenim i uzaludnim naziva se ono što ne postiže svrhu poradi koje jest. I tako ne slijedi da su nematerijalne supstancije uzalud, čak i kada ih mi nipošto ne bismo spoznavali.

Odgovor na 5. prigovor: na isti način osjetilo spoznaje i viša i niža tijela, naime po promjeni organa od osjetnoga. No ne spoznaju se od nas na isti način materijalne supstancije, koje se spoznaju na način apstrakcije, i nematerijalne supstancije, koje mi tako ne možemo spoznati jer o njima nema nikakvih predodžaba.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.