I, q. 86, a. 4
Spoznaje li buduće
Prigovor 1. Čini se da naš razum spoznaje buduće. Naš naime razum spoznaje po razumskim likovima, koji apstrahiraju od ovdje i sada, te se tako ravnodušno odnose prema svakome vremenu. No može spoznavati sadašnje. Dakle može spoznavati buduće.
Prigovor 2. Nadalje, čovjek kada je otuđen od osjetila, može neka buduća spoznati; kako se očito pokazuje kod onih koji spavaju i onih u bunilu. No kada je otuđen od osjetila, više se odlikuje razumom. Dakle je razum, koliko je do njega samoga, spoznavatelj budućih stvari.
Prigovor 3. Nadalje, razumska je spoznaja čovjeka djelotvornija od bilo koje spoznaje nerazumnih životinja. No neke su životinje takve da spoznaju neka buduća; kao što vrane često grakćući označuju kišu koja će uskoro biti. Dakle još mnogo više ljudski razum može spoznati buduće.
Naprotiv, kaže se u Prop 8: „Velika je nevolja čovjekova, koji ne zna prošlo, a buduće nikakvim glasnikom ne može doznati“.
Odgovaram: o spoznaji budućih stvari na isti način valja razlikovati kao i o spoznaji kontingentnih. Naime same buduće stvari, kako potpadaju pod vrijeme, jesu pojedinačne, koje ljudski razum ne spoznaje osim po refleksiji, kako je gore rečeno. No opći pojmovi budućih stvari mogu biti opći i razumom shvatljivi, te o njima također mogu postojati znanosti. Da bismo ipak općenito govorili o spoznaji budućih stvari, valja znati da se buduće stvari mogu spoznati na dva načina: na jedan način, u samima sebi; na drugi način, u svojim uzrocima. U samima sebi doduše buduće stvari ne može spoznati nitko osim Boga; komu su također sadašnje dok su u tijeku stvari buduće, ukoliko je njegov vječni pogled istodobno upravljen nad cijeli tijek vremena, kako je gore rečeno kada se raspravljalo o Božjem znanju. No ukoliko se nalaze u svojim uzrocima, možemo ih spoznati i mi. I ako su doista u svojim uzrocima tako da iz njih po nužnosti proizlaze, spoznaju se po izvjesnosti znanosti; kao što zvjezdoznanac unaprijed spoznaje buduću pomrčinu. Ako pak jesu tako u svojim uzrocima da iz njih proizlaze u većini slučajeva, tako se mogu spoznati po stanovitom nagađanju, bilo više ili manje sigurnom, prema tome jesu li uzroci više ili manje skloni učincima.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od spoznaje koja biva po općim pojmovima uzroka, iz kojih se buduće stvari mogu spoznati prema načinu poretka učinka prema uzroku.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u XII Confess., duša ima stanovitu moć slutnje da iz svoje naravi može spoznati buduće stvari, i stoga kada se povuče od tjelesnih osjetila i na neki se način vrati samoj sebi, postaje dionikom spoznaje budućih stvari. I to bi mišljenje doista bilo razložno kad bismo postavili da duša prima spoznaju stvari prema sudioništvu u idejama, kako su postavili platonovci, jer bi tako duša iz svoje naravi spoznavala opće uzroke svih učinaka, ali je u tome spriječena po tijelu; pa stoga kada se apstrahira od tjelesnih osjetila, spoznaje buduće stvari. No budući da taj način spoznavanja nije su-naravan našemu razumu, nego radije da spoznaju prima od osjetila; stoga nije prema naravi duše da spoznaje buduće stvari kada je otuđena od osjetila; nego radije po utiskivanju nekih viših duhovnih i tjelesnih uzroka. Duhovnih doduše, kao kada se božanskom moći po služenju anđela ljudski razum prosvjetljuje, a predodžbe se usmjeruju k tome da se neke buduće stvari spoznaju; ili pak kada po djelovanju zlih duhova nastaje neko gibanje u mašti kako bi se unaprijed označile neke buduće stvari koje zli dusi poznaju, kako je gore rečeno. Takva pak utiskivanja duhovnih uzroka ljudska je duša prikladnija primiti kada je otuđena od osjetila, jer po tome postaje bliža duhovnim supstancijama i slobodnija od vanjskih nemira. Događa se to pak i po utiskivanju viših tjelesnih uzroka. Bjelodano je naime da viša tijela utiskuju u niža tijela. Stoga, budući da su osjetilne moći čini tjelesnih organa, dosljedno je tome da se od utiskivanja nebeskih tijela na neki način mijenja mašta. Stoga, kako su nebeska tijela uzrok mnogih budućih stvari, nastaju u mašti stanoviti znakovi nekih budućih stvari. Ti se pak znakovi više zamjećuju noću i od onih koji spavaju, nego danju i od budnih, jer, kako se kaže u knjizi De somn. et vigil., „ono što se donosi danju, više se raspršuje; noćni je naime zrak više bez smetnje, stoga što su noći tiše. I u tijelu čine osjet poradi sna, jer mala unutarnja gibanja više osjećaju oni koji spavaju nego budni. Ta pak gibanja čine predodžbe, iz kojih se unaprijed vide buduće stvari“.
Odgovor na 3. prigovor: nerazumne životinje nemaju ništa iznad mašte što bi usmjeravalo predodžbe, kao što ljudi imaju razum; i stoga mašta nerazumnih životinja posve slijedi nebesko utiskivanje. I stoga se iz gibanja takvih životinja mogu više spoznati neke buduće stvari, kao što je kiša i tome slično, nego iz gibanja ljudi, koji se pokreću po savjetu razuma. Stoga Filozof kaže u knjizi De somn. et vigil. da su „neki najnerazboritiji u najvećoj mjeri vidoviti, naime njihovo shvaćanje nije obuzeto brigama, nego je kao pusto i prazno od svega, te pokrenuto biva vođeno prema onome što pokreće“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.