I, q. 80, a. 1
Treba li postaviti težnju kao neku posebnu moć duše
Prigovor 1. Čini se da težnja nije neka posebna moć duše. Naime, za ono što je zajedničko oduhovljenima i neoduhovljenima ne treba pripisivati neku moć duše. No težiti je zajedničko oduhovljenima i neoduhovljenima, jer dobro je ono za čime sve teži, kako se kaže u I. Ethic. Dakle, težnja nije posebna moć duše.
Prigovor 2. Nadalje, moći se razlikuju prema objektima. No isto je ono što spoznajemo i za čime težimo. Dakle, težidbena moć ne treba biti druga mimo spoznajne moći.
Prigovor 3. Nadalje, zajedničko se ne razlikuje nasuprot vlastitome. No svaka pojedina moć duše teži za nekim pojedinačnim teživim, naime za objektom koji joj priliči. Dakle, s obzirom na ovaj objekt koji je teživ općenito, ne treba uzimati neku moć različitu od drugih koja bi se nazivala težidbenom.
Naprotiv, Filozof u II. De anima razlikuje težidbeno od drugih moći. Damaščanin također u II. knjizi razlikuje težidbene moći od spoznajnih.
Odgovaram: nužno je postaviti neku težidbenu moć duše. Za očevidnost toga valja razmotriti da svaki oblik slijedi neko nagnuće, kao što se oganj iz svoga oblika prigiba prema višem mjestu i k tome da rađa sebi slično. Oblik se pak u onima koji sudjeluju u spoznaji nalazi na uzvišeniji način nego u onima koji su lišeni spoznaje. U onima naime koji su lišeni spoznaje nalazi se samo oblik koji određuje svaku pojedinu stvar na jedan vlastiti bitak, koji je ujedno naravan svakoj pojedinoj stvari. Taj dakle naravni oblik slijedi naravno nagnuće, koje se naziva naravnom težnjom. U onima pak koji imaju spoznaju svaka se pojedina stvar tako određuje na vlastiti naravni bitak po naravnom obliku da je ipak prijemljiva za oblike drugih stvari, kao što osjetilo prima oblike svih osjetilnih stvari, a razum svih razumski spoznatljivih stvari, tako da duša čovjeka na neki način bude sve prema osjetilu i razumu; u čemu se na neki način bića koja posjeduju spoznaju približavaju sličnosti Boga, u kojemu sve prethodno postoji, kako Dionizije kaže. Kao što dakle oblici na uzvišeniji način postoje u onima koji imaju spoznaju iznad načina naravnih oblika, tako je potrebno da u njima bude nagnuće iznad načina naravnoga nagnuća, koje se naziva naravnom težnjom. I to više nagnuće pripada težidbenoj moći duše, po kojoj životinja može težiti za onim što spoznaje, a ne samo za onim k čemu se prigiba iz naravnoga oblika. Tako je dakle nužno postaviti neku težidbenu moć duše.
Odgovor na 1. prigovor: težiti se nalazi u onima koji posjeduju spoznaju iznad zajedničkoga načina po kojemu se nalazi u svima, kako je rečeno. I zato za to treba odrediti neku moć duše.
Odgovor na 2. prigovor: ono što se spoznaje i za čime se teži isto je po subjektu, ali se razlikuje po pojmu; spoznaje se naime ukoliko je osjetilno ili razumski shvatljivo biće, a za njim se teži ukoliko je prikladno ili dobro. Različitost pak pojmova u objektima traži se za različitost moći, a ne tvarna različitost.
Odgovor na 3. prigovor: svaka pojedina moć duše jest stanoviti oblik ili narav, i ima naravno nagnuće prema nečemu. Stoga svaka pojedina teži za objektom koji joj priliči naravnom težnjom. Iznad koje je životinjska težnja koja slijedi spoznaju, kojom se za nečim teži ne po onom razlogu po kojemu je to prikladno za čin ove ili one moći, recimo gledanje za vid i slušanje za sluh, nego zato što je to prikladno jednostavno za samu životinju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.