Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 8, a. 4

Je li biti posvuda vlastito Bogu

Prigovor 1. Čini se da biti posvuda nije vlastito Bogu. Opće je naime, prema Filozofu, posvuda i uvijek; prva je tvar također, budući da je u svim tijelima, posvuda. Ništa pak od toga dvoga nije Bog, kako je iz prethodnoga očito. Dakle, biti posvuda nije vlastito Bogu.

Prigovor 2. Nadalje, broj je u brojivim stvarima. No čitav je svemir uspostavljen u broju, kako je očito u Mudr 11. Dakle, postoji neki broj koji je u čitavom svemiru, i tako posvuda.

Prigovor 3. Nadalje, čitav je svemir određeno potpuno savršeno tijelo, kako se kaže u I De caelo et mundo. No čitav je svemir posvuda, jer izvan njega nema nikakva mjesta. Nije dakle samo Bog posvuda.

Prigovor 4. Nadalje, ako bi neko tijelo bilo beskonačno, nikakvo mjesto ne bi bilo izvan njega. Dakle, bilo bi posvuda. I tako, biti posvuda ne čini se vlastitim Bogu.

Prigovor 5. Nadalje, duša je, kako kaže Augustin u VI De Trin., „cijela u čitavu tijelu, i cijela u svakom pojedinom njegovu dijelu“. Ako dakle u svijetu ne bi bila osim samo jedna životinja, njezina bi duša bila posvuda. I tako, biti posvuda nije vlastito Bogu.

Prigovor 6. Nadalje, kako Augustin kaže u pismu Voluzijanu, „duša gdje vidi, ondje osjeća; i gdje osjeća, ondje živi; i gdje živi, ondje jest“. No duša vidi takoreći posvuda, jer uzastopno vidi također čitavo nebo. Dakle, duša je posvuda.

Naprotiv, Ambrozije kaže u knjizi De Spiritu Sancto, „tko bi se usudio stvorenjem nazvati Duha Svetoga, koji je u svemu i posvuda i uvijek; što je uistinu vlastito božanstvu?“

Odgovaram: biti posvuda ponajprije i po sebi jest vlastito Bogu. Kažem pak da je posvuda ponajprije ono što je prema sebi cijelo posvuda. Ako bi naime išta bilo posvuda po tome što prema različitim dijelovima postoji na različitim mjestima, ne bi ponajprije bilo posvuda; jer ono što nečemu priliči po razlogu njegova dijela, ne priliči mu ponajprije; kao što ako je čovjek bijel po zubu, bjelina ne priliči ponajprije čovjeku, nego zubu. Biti pak posvuda po sebi nazivam ono kojemu ne priliči biti posvuda po akcidentu, zbog neke učinjene pretpostavke; jer bi tako zrno prosa bilo posvuda pod pretpostavkom da nikakvo drugo tijelo ne postoji. Po sebi dakle priliči nekome biti posvuda kada je takvo da, uz bilo koju učinjenu postavku, slijedi da to jest posvuda. I to vlastito priliči Bogu. Jer ma koliko se mjesta postavilo, čak i ako bi se postavila beskonačna osim ovih koja jesu, morao bi na svima biti Bog, jer ništa ne može postojati osim po njemu. Tako dakle biti posvuda ponajprije i po sebi priliči Bogu, i njegovo je vlastito; jer ma koliko se mjesta postavilo, mora na svakom pojedinom biti Bog, ne prema dijelu, nego prema samome sebi.

Odgovor na 1. prigovor: opće i prva tvar uistinu jesu posvuda, ali ne prema istom bitku.

Odgovor na 2. prigovor: broj, budući da je akcident, nije po sebi nego po akcidentu na mjestu. Niti je cijeli u svakoj pojedinoj od brojenih stvari, nego prema dijelu. I tako ne slijedi da je ponajprije i po sebi posvuda.

Odgovor na 3. prigovor: čitavo je tijelo svemira posvuda, ali ne ponajprije, jer nije cijelo na svakom pojedinom mjestu, nego prema svojim dijelovima. Niti opet po sebi, jer ako bi se postavila neka druga mjesta, ne bi bilo na njima.

Odgovor na 4. prigovor: ako bi postojalo beskonačno tijelo, bilo bi posvuda; ali prema svojim dijelovima.

Odgovor na 5. prigovor: ako bi postojala samo jedna životinja, njezina bi duša bila posvuda ponajprije uistinu, ali po akcidentu.

Odgovor na 6. prigovor: kada se kaže da duša negdje vidi, može se razumjeti dvostruko. Na jedan način, prema tome što ovaj prilog negdje određuje čin gledanja s obzirom na objekt. I tako je istina da, dok nebo vidi, na nebu vidi, i po istom razlogu na nebu osjeća. Ne slijedi ipak da na nebu živi ili jest, jer živjeti i biti ne uključuju čin koji prelazi na vanjski objekt. Na drugi način može se razumjeti prema tome što prilog određuje čin onoga koji vidi, prema tome što izlazi od onoga koji vidi. I tako je istina da duša gdje osjeća i vidi, ondje jest i živi, prema tome načinu govora. I tako ne slijedi da je posvuda.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.